Jubilej milosrđa

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Jubilejske godine i milosrđe

Nadahnuća iz povijesti

ŽIVO VRELO 11-2015.

 

Ante Crnčević

 

 

 

Slavlje jubilejske godine, neovisno o njezinu naslovu i prigodi, u sebi neizostavno nosi poziv na prepoznavanje i življenje »vremena milosti Gospodnje«, na susret s milosrđem i oprostom, kako u odnosu s Bogom tako i u odnosu s ljudima. Oprost i milosrđe trajno prate kršćansko iskustvo jubilejske godine. I ne samo kršćansko. Još je u starim civilizacijama postojao institut jubilejske godine, kojim se nastojalo očuvati socijalnu ravnotežu i političku sigurnost carstava ili kraljevstava. Jubilejska godina milosrđa, koju je najavio papa Franjo, osmišljena pod motom Milosrdni kao (nebeski) Otac, stoga je jubilej par excellence, jubilej u punome smislu riječi, unatoč tome što se ne uklapa u ritam ‘redovitih’ jubileja, slavljenih svakih stotinu, pedeset ili dvadeset i pet godina. Jubilejska godina s temom milosrđa u svome središtu vraća nas temi jubileja i njegova smisla. U tome otkrivanju može nam pripomoći i pogled koji seže znatno dalje od prve kršćanske jubilejske godine, slavljene 1300. godine odlukom pape Bonifacija VIII.

 

Jubileji i društvena pravednost

Početke jubilejskih godina susrećemo u sumerskoj i babilonskoj civilizaciji, u južnim krajevima Mezopotamije, u razdoblju od 6. do 3. stoljeća prije Krista. Dragocjen prikaz povijesnoga razvoja jubilejâ objavila je Ema Vesely u knjizi Povijest jubileja (Zagreb 2000.), na koju se ovdje oslanjamo iznoseći osnovne odrednice o jubilejima drevnih civilizacija. Kraljevsko uređenje, urbanizacija i snažan razvitak poljoprivredne proizvodnje pripomogli su da sumerski kraj postane jednim od najrazvijenijih i najbogatijih krajeva na euroazijskoj zemljopisnoj površini. Održivost kraljevstva počivala je na činjenici da je zemlja trajno i neporecivo pripadala obitelji. Sumerski su kraljevi ustanovom jubilejskih godina, odnosno »jubilejskih oprosta«, brinuli da se prodana zemljišta vrate u posjed njihovim izvornim vlasnicima; tom su se prigodom također opraštali dugovi i oslobađali robovi. Institut jubilejske godine vodio je prema uspostavi socijalne ravnoteže i mira te bio snažno sredstvo borbe protiv nerazmjernoga i nepravednoga bogaćenja moćnih skupina ili pojedinih obitelji. Prodavanje zemlje i ropstvo smatrani su narušavanjem ustaljenoga prirodnoga i pravednoga reda i božanskoga zakona. Budući da su kraljevi svoju vlast vršili u ime bogova, kao njihovi ‘sinovi’, prirodni poredak mogao je biti vraćen samo kraljevskom odlukom. Kraljevi su u tu svrhu proglašavali jubilejske godine ili godine oprosta. Nemamo saznanja da su te godine bile česte, niti da su se ‘slavile’ u nekome ustaljenom ritmu; kraljevi su ih običavali proglašavati na početku svoje vladavine, u prigodi nekih velik i značajnih osvajanja ili u drugim za kraljevstvo važnim prigodama.

     Pojmovi kojima su se, na akadskome jeziku, nazi­vale jubilejske godine jesu mišarum i andurarum, čemu na sumerskome odgovaraju riječi nig.si.sa i ama.ar.gi. Prva riječ označava pravdu, pravednost, ispravnost, a nalazimo ju i u Hamurabijavu zakoniku. Naziv andurarum, značenjski je blizak s našim pojmovima slobode i povratka u prvotno stanje, a sumerska verzija te riječi znači »učiniti da se vrati majci«, poglavito da se sin iz ropstva vrati majci i tako prekine njegovo robovanje. Od trećega tisućljeća na području mezopotamskih civilizacija jubilejske su godine donosile raskidanje ugovora o posudbi novca od pojedinaca te povratak zemljišta koje je bilo prodano zbog nemogućnosti vraćanja dugova; jednako su oslobađani i robovi koji su pali u ropstvo zbog nemogućnosti vraćanja dugova (drevni oblici »dužničkoga ropstva«). Jubileji su proglašavani kraljevskom, to jest božanskom vlašću, pa su imali snagu koja je bila iznad ugovora koje su međusobno sklapali pojedinci. Sačuvane glinene pločice iz Mezopotamije svjedoče o raznim oprostima i ‘slobodama’ u prigodi jubilejskih godina, a bila je poznata i praksa da su pločice sa zapisima ugovorâ o prodaji zemljišta i posudbi novca bile pred sudcima čitane te svečano razbijane u znak prestanka ugovornih obveza.

     U kasnijemu razdoblju, kada više nisu vrijedili strogi zakoni o čuvanju zemlje u obiteljskome posjedu i kada su zbog toga velike površine zemlje prešle u posjed bogatih i utjecajnih pojedinaca, jubileji su jamčili tek jednogodišnje smanjenje ili ukidanje poreza te dobivanje nekih drugih olakšica, kojima se htjelo pomoći siromašnome mnoštvu ili pak primiriti ga.

     Ne znamo je li praksa jubilejskih godina iz sumerske, akadske i babilonske civilizacije izravno utjecala na ustanovu jubilejske godine među Židovima, premda su očite sadržajne poveznice i sličnosti glede ustroja i ciljeva jubilejskih godina, osobito onih iz babilonske kulture. Knjiga Levitskoga zakonika, u kojoj nalazimo spomen jubilejske godine, nastala je u vrijeme ili neposredno nakon babilonskoga sužanjstva, pa su poveznice još očitije. Može se zaključiti da je uvođenje jubilejskih godina nakon povratka iz babilonskoga sužanjstva (587.-538. prije Krista) smjeralo prema povratu i novoj raspodjeli zemljišta te uspostavi mira između povratnikâ i naroda koji je bio ostao u domovini i preuzeo zemlju prognanih. Ono što je židovska novost u slavlju jubileja jest njihova redovitost, koja ih povezuje s ritmom stvaranja, a tim i s Jahvom koji je tvorac i darivatelj zemlje. Ipak, jubilejske godine u životu starozavjetnoga naroda zavrjeđuju pobliža pojašnjenja.

 

Jubileji u Starome zavjetu

Starozavjetna knjiga Levitskoga zakonika u govoru o jubilejskoj godini naslanja se na stare odredbe o subotnjoj godini kojom je bio uspostavljen sedmogodišnji ritam obrađivanja zemlje: »Šest godina zasijavaj svoju zemlju i njezine plodove pobiri, a sedme je godine pusti da počiva neobrađena. Neka se s nje hrani sirotinja tvoga roda, a što njoj ostane, neka pojede poljska živina. Radi tako i sa svojim vinogradom i svojim  maslinikom.« (Izl 23, 10-11; usp. Neh 10, 32) Jubilejska godina razrađuje sustav subotnjih godina: kad se navrši sedam subotnjih godina u nizu, to jest »sedam sedmica« ili razdoblje od četrdeset i devet godina, nastupa jubilejska godina: »Tada zaori u trubu! U sedmome mjesecu, desetoga dana toga mjeseca, na Dan pomirenja, zatrubite u trubu širom svoje zemlje. Tu pedesetu godinu proglasite svetom! Zemljom proglasite oslobođenje svim stanovnicima. To neka vam bude jubilej, oprosna godina. Neka se svatko vaš vrati na svoju očevinu; neka se svatko vrati k svome rodu!« (Lev 25, 8-10)

     Kao što u sedmičnome ritmu postoji Šabat, dan posvećen Gospodinu, tako i u sedmogodišnjemu ritmu postoji godina koja podsjeća na darovanost zemlje. Jubilejska godina (slavljena nakon »sedam velikih sedmica«) uspostavlja zajedništvo i blagostanje naroda, koje počiva na Božjemu blagoslovu i na vjernosti njemu: »Vršite moje zakone i moje naredbe; vjerno ih provodite u djelo pa ćete u sigurnosti živjeti na zemlji. (…) Ako biste rekli: ‘Čime ćemo se hraniti te sedme godine kad ne budemo ni sijali ni brali plodova?’, evo, blagoslov ću svoj pustiti na vas: šesta godina rodom će roditi za tri godine. Kad budete sijali osme godine, hranit ćete se starim prihodom sve do devete godine.« (Lev 25, 18.20-23) No, mir, blagostanje, socijalna pravednost i briga da nemoćni ne budu osiromašeni, nisu jedine odrednice subotnje i jubilarne godine. U njihovu ustroju susrećemo okosnicu koja svraća pozornost na odnos naroda prema Gospodinu, pa i u onim temama koje se tiču samoga posjedovanja i obrađivanja zemlje.

     Ponajprije valja uočiti da u starozavjetnome nauku o jubilejskoj godini zemlja pripada Gospodinu. Povrat zemlje izvornome vlasniku, a što se događa po božanskoj uredbi jubilejske godine, trajna je opomena da čovjek ne može nikada u potpunosti zagospodariti zemljom; ona mu je darovana u posjed. »Zemlja se ne smije prodati potpuno, jer zemlja pripada meni, dok ste vi samo stranci i gosti kod mene.« (Lev 25, 23) Gospodin sâm jest gospodar, onaj koji daje zemlju i na njoj daje život ljudima. Takav odnos prema zemlji uspostavlja svijest o Božjoj gratuitnosti te o životu vjere po njegovu daru, u zahvalnosti njemu. Briga za zemlju i rad nisu jedini izvor života i jamstvo blagostanja. Jubilejske godine unose narod u ritam Božje brige za ljude i njegovoga ravnanja svijetom. Opomena su da čovjek ne smije utonuti u svoj rad i svoja umijeća, ostajući u zabludi gospodarenja zemljom i vlastitim životom. Zemlja je dar, a život na njoj trajno podsjeća na darovanost. Živjeti iz dara znači otkriti i čuvati sklad među stvorenjima te sinovski odnos s Bogom. Jubilej kao da ponavlja rečenicu: »Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji. « (Ps 127, 1) Nepravedno bogaćenje, stjecanje dobara oduzimanjem zemlje slabijima i ugroženima i nebriga za slabe doživljavaju se, stoga, kao ustanak protiv Božje pravednosti i mira. Ako zemlja pripada Bogu i ako ritam subotnjih i jubilejskih godina na to stalno podsjeća, onda u tome valja čitati snažnu životnu opomenu da i sam život na zemlji jest u Božjoj ruci te da ljudska pravednost nikada ne može biti povrh ili mimo Božje. Stoga, u temelju jubilejske godine stoji oprost, povratak na početak, na novo zajedništvo s Bogom.

     Jubilejska godina duguje ime načinu njezina proglašenja. Godina je bila smatrana jubilejskom tek nakon njezinoga proglašenja: nakon odluke rabinskoga suda i svećeničkih starješina svećenici bi proglas jubileja obznanjivali trubeći u rog, zvan šafar ili yobel, rog ovna ili jarca (ybl, ovan ili jarac). Ipak, za jubilejsku je godinu bio poznat i naziv deror (u povezanosti s akadskim andurarum), a značio je »otpuštanje«, izlaz, oslobođenje od svakoga oblika neslobode. U tome smislu razumijevamo Izaijin govor: »Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza; posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenicima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima: da navijesti godinu milosti Gospodnje i dan odmazde Boga našega.« (Iz 61, 1-2a) Kristovo utjelovljenje i njegovo djelo spasenja smještaju se upravo u ostvarenje toga »jubileja«. Izgovarajući te riječi svečano u nazaretskoj sinagogi, Isus započinje svoje javno djelovanje. S njim je nastupilo vrijeme oslobođenja, oprosta, povratka svega što je nepravdom stečeno, povratka čovjeka, grijehom ‘otuđena’, u Božji očinski dom. U tome »jubilejskom proglasu« čita se izlijevanje Božjega milosrđa, oproštenja i sveopćega pomirenja. U ljudsku pravednost intervenira Božje milosrđe, pokazano u otkupiteljskoj smrti njegova Sina. Stoga u središtu kršćanskih jubilejskih godina, kako onih redovitih tako i onih izvanrednih, stoje milosrđe i oproštenje, življeni u mnogolikosti načina i u raznolikosti životnih i povijesnih (ne)prilika.

 

Kristovo milosrđe i »djela srca«

»Godina milosti Gospodnje«, kao uspostave Božjega kraljevstva, počiva na njegovu milosrđu. Bog, »bogat milosrđem« (dives in misericordia, usp. Ef 2, 4), postaje vidljiv u Isusu Kristu upravo u svome milosrđu. Čitavoj starozavjetnoj poruci o Božjemu milosrđu Krist daje konačno značenje. »O njemu on govori i tumači ga ne samo slikama i prispodobama, već nadasve on milosrđe utjelovljuje i uosobljuje. On je sam, u određenom smislu, milosrđe. Tko milosrđe u njemu vidi i u njemu susreće, tomu Bog postaje osobito ‘vidljiv’ kao otac ‘bogat milosrđem’«. (Ivan Pavao II., Dives in misericordia, 2) Božje milosrđe, do krajnosti iskazano u Raspetome na križu, postaje trajan poziv svakom čovjeku na nasljedovanje »puta milosrđa«. Kristove riječi »Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe« (Mt 5, 7) i »Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!« (Mt 25, 40), što li su drugo doli poziv na milosrđe, na djela milosrđa koja nalaze snagu i opravdanje u mudrosti križa. Stoga ‘naslov’ koji će ravnati mnogim inicijativama u jubilejskoj godini milosrđa jest Kristov poziv: »Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.« (Lk 6, 36)

     Biti milosrdan tiče se ponajprije srca. Prije nego što pronađe put do »djelâ ruku«, ona se rađa i ostvaruje u srcu. »Biti milosrdan« daje smisao djelima milosrđa. Nije riječ o sažaljenju, o djelima sućuti, nego o radosnome življenju dara u kojemu smo i sami ‘oslobođeni’ i vraćeni u zajedništvo s Ocem. Milosrđe je životno zajedništvo s onima koje je život udaljio od zajedništva, od ljudi, od dobara, od sredstava za život… Sveti Augustin poučava da milosrđe nije drugo doli primiti u srce dio bijede drugih (»non aliud nisi cordis quaedam contracta miseria«, Sermo 358/A, 1). Doista, milosrđa nema izvan srca. Ono je više od dobročinstva, jer uključuje otvorenost srca za potrebite. Hebrejska riječ za milosrđe jest rahamim, označava utrobu, a u singularnom obliku i maternicu; riječ stoga izražava »ljubav« koja se rađa iz »grudi«, iz »srca«, iz najdublje intime, ljubav koja je vlastita majci naspram djeteta. Takva majčinska ljubav jest slika Božjega milosrđa, za koje je, snagom otkupiteljskoga povratka u Božje krilo, osposobljen svaki čovjek. Bog je »majčinsko krilo« u kojemu se iz staroga života nanovo rađamo, za novost koja je životno zajedništvo s njim. Takvo određenje i poveznicu sa srcem čuva i latinska riječ misericordia (glagol misereor, smilovati se, i cor, srce), a pozorno će uho zamijetiti srce i u hrvatskoj riječi milosrđe (kao što se u njemačkoj riječi Barm-herzigkeit raspoznaje imenica Herz). Papa Franjo, stoga, naglašava da je milosrđe »temeljni zakon koji prebiva u srcu svake osobe« (Misericordiae vultus, 2).

     »U Svetoj godini imamo priliku otvoriti srce onima koji žive u najudaljenijim egzistencijalnim periferijama, koje suvremeni čovjek često stvara na dramatičan način. Koliko je samo situacija nesigurnosti i patnje prisutno u današnjem svijetu! Koliko se rana nanosi onima čiji se glas ne čuje…« (MV, 15). Papa Franjo poziva vjernike da se ne predaju ravnodušnosti koja ponižava, jer je upravo ravnodušnost (indifferentia) suprotnost milosrđu, mudrosti razlučivanja i prepoznavanja onih koji su potrebiti. Isusa u njegovim djelima ljubavi »nije pokretalo ništa drugo doli milosrđe, kojim je čitao ono što je u srcu njegovih sugovornika i odgovarao na njihovu najdublju potrebu« (MV, 8). Djela milosrđa jesu dobročinstva spram potrebitih, ali su također put na kojemu vršitelji milosrđa obnavljaju iskrenost odnosa s Onim od kojega je svaki dar.