Jubilej milosrđa

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Milosrđe – put za istinsko lice Crkve

Razmišljanje uz Bulu najave Izvanrednoga jubileja milosrđa

ŽIVO VRELO 11-2015.

 

Željko Tanjić

 

 

 

Papa Franjo, u homiliji na pokorničkome bogoslužju u bazilici svetoga Petra 13. ožujka ove godine najavio je slavljenje izvanredne Svete godine riječima: »Odlučio sam proglasiti izvanrednu Svetu godinu koja bi u svome središtu imala Božje milosrđe. Bit će to Sveta godina milosrđa. Želimo ju živjeti u svjetlu Gospodinove riječi: ‘Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan (Lk 6, 36)’.« Početak ove izvanredne Svete godine bit će na svetkovinu Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca 2015., a zaključit će se na svetkovinu Krista Kralja 20. studenoga 2016.

     Uoči druge vazmene nedjelje, koju je sveti Ivan Pavao II. proglasio Nedjeljom Božanskoga milosrđa, u slavlju I. večernje Sveti Otac objavio je Bulu najave Svete godine milosrđa pod nazivom Misericordiae Vultus (Lice milosrđa).

     Prije nego što iznesem nekoliko riječi o prvome dijelu Bule, želio bih ovdje podijeliti jedno kratko promišljanje o pitanju koje nam se, siguran sam, svima postavilo kada smo čuli vijest o najavi Svete godine: Zašto je Papa odlučio slaviti ovu izvanrednu Svetu godinu? Razlozi su zacijelo mnogostruki, a ja ću istaknuti samo neke koji mi se čine važnima, svjestan da se ovome pitanju može i drukčije pristupiti.

 

 

Crkva i »otvoreni svijet«

Od prvoga dana pontifikata pape Franje postalo je razvidno da je milosrđe jedan od njegovih ključnih pojmova, duhovnih stavova i načina djelovanja. Svaki je rimski prvosvećenik tijekom svoga pontifikata stavljao naglaske na određene teme koje su mu omogućavale da, crpeći iz bogate baštine pologa vjere, utemeljene na Objavi, a služeći se Svetim pismom i Tradicijom, Crkvu poziva na nasljedovanje Spasitelja i vjernost njemu u vremenu koje nam je dano te da i svijetu pruži svjedočanstvo o bîti poslanja Crkve u današnjemu svijetu. Osim toga, svaki papa unosi u službu Petrova nasljednika i svoju osobnu karizmu, osobno Duhom Svetim prožeto prepoznavanje potreba Crkve i svijeta u vremenu u kojem ga Gospodin stavlja na čelo svoje Crkve.

     Za papu Franju to se poslanje sažima ne samo u riječi milosrđe, nego također u vjeri da je, kako i sama prva rečenica Bule ističe, Isus Krist lice Očevoga milosrđa. A to je, kako Sveti Otac pojašnjava, sinteza otajstva kršćanske vjere. Upravo je stoga odlučio darovati Crkvi ovaj način osobnoga i zajedni­čkoga slavljenja i svjedoče­nja vjere. Kako je rekao, vjeruje da cijela Crkva ima potrebu za milosrđem, jer svi smo grješnici. U jubileju Crkva može pronaći radost ponovnoga otkrića i plodonosnoga darivanja Božjega milosrđa, kojim smo pozvani tješiti svakog muškarca i ženu našeg vremena jer Bog oprašta sve i oprašta uvijek. U tome se nalazi središnja poruka pontifikata pape Franje koju želi izraziti i ovim jubilejom, pozivajući cijelu Crkvu da ponovno otkrije ovu temeljnu dimenziju svoga poslanja koju nerijetko zaboravljamo ili zapostavljamo. Posuđujući riječi kardinala Pietra Parolina, koji je na Teološkom fakultetu Triveneta, u Padovi 22. travnja ove godine, održao Lectio magistralis pod naslovom »Papa Franjo: vizija i teologija otvorenoga svijeta«, možemo reći:

     »Papa Franjo se ne umara čitati svijet, s njegovim događajima i njegovim protagonistima, u nakani koja je kritička, ali istovremeno konstruktivna jer, ako je neisključivanje stalan konačni cilj, onda je isto tako prisutan poziv na ‘nužnost dijaloga’ kao metode koja pripada teološkom istraživanju.

     Zapravo, svijet koji papa Franjo opisuje i interpretira jest otvoreni svijet, u kojemu načelno ne postoje zadane situacije i navike, nego je svijet u odnosu i dijalogu – dvama vidicima koji su za njega svojevrsno pravilo života. Bili teolozi ili ne, nalazimo se pred pristupom koji može biti primijenjen na geopolitiku, kao i na teologiju, na njezino istraživanje i nauk. (...) Ovaj papa koji dolazi ‘izdaleka’, s kraja svijeta, kako je rekao na dan svoga izabranja, gleda Europu i svijet drukčijim pogledom, decentraliziranim i daleko od one vizije koja prati tradicionalno teološko čitanje. On ne pripada ni Istoku ni Zapadu, kao što ne pripada ni srcu međunarodnog sustava: stoga se njegovo učenje drukčije odnosi spram naše uobičajene perspektive i u mnogočemu preokreće naš način gledanja svijeta i Crkve. (...) Statistički podatci, demografski pokazatelji, ekonomski planovi i političke logike jasno nam pokazuju da više ne živimo u svijetu podijeljenom između Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, nego prije svega u multipolarnoj stvarnosti u kojoj razlike nisu nestale. Mislim posebice na razlike koje jednostavno prepoznajemo između razvijenih zemalja i onih koje su tek nedavno postale neovisne i koje se prepoznaju u različitom stupnju razvoja, u mogućnosti uporabe tehnologij, u nadi života naroda. Ipak, sve češće mnoge zemlje takozvanoga Juga pokazuju se kao nacije koje izranjaju i u kojima neke grupe žive u uvjetima koji se ne razlikuju od onih u najbogatijim zemljama. Površnim čitanjem – onim koje za teologa ne otkriva fenomenološku dubinu situacije – čini se da su stare podjele iz prošlosti napokon nadiđene. No, ostaju pri tom i dalje prisutni zatvorenosti i isključenja, koji po papi Franji mogu biti nadiđeni otkrivanjem autentičnoga milosrđa koje nas ‘čini otvorenijima za dijalog kako bismo jedni druge bolje upoznali i razumjeli, uklanja svaki oblik zatvorenosti i prijezira te otklanja svaki oblik nasilja i diskriminacije’. (Misericoridae Vultus, 23). Tako shvaćeno milosrđe ‘nije samo pastoralno ponašanje, nego je sama bit Isusova evanđelja’. Središnjost milosrđa postaje put razumijevanja sve veće multipolarnosti koja obilježava naš svijet, kojim više ne gospodari suprotstavljenost između Atene i Rima ili Moskve i Washingtona, nego je obilježen mnoštvom glavnih gradova od Pekinga do San Francisca, od Sao Paola do Sankt Petersburga. Multipolarnost je vidljiva u globanoj umreženosti koja obuhvaća područja poslovnoga svijeta, financija, religija i političkih odluka.«

 

 

Milosrđe – put k novome zajedništvu

Tomu svijetu Crkva je pozvana navijestiti milosrđe kao srce Objave, kao metodu i način življenja, kao autentično poslanje Crkve u današnjem svijetu, milosrđe koje je Isus svojim riječima, činima i cijelom svojom osobom objavio svijetu (DV, 4: dovršuje Objavu). Zato u drugome broju Bule Papa snažno ističe: »Uvijek imamo potrebu razmatrati otajstvo milosrđa. Ono je izvor radosti, vedrine i mira. Ono je uvjet našega spasenja. Milosrđe: to je riječ koja objavljuje otajstvo Presvetoga Trojstva. Milosrđe: ono je posljednji i vrhovni čin kojim nam Bog dolazi u susret. Milosrđe: ono je temeljni zakon koji prebiva u srcu svake osobe, kada gleda iskrenim očima brata kojeg susreće na životnom putu. Milosrđe: ono je put koji sjedinjuje Boga i čovjeka, jer otvara srce nadi da smo ljubljeni zauvijek usprkos ograničenju zbog svoga grijeha.«

     Stoga u prvom dijelu Bule papa Franjo jasno pokazuje biblijsko utemeljenje ovoga shvaćanja, kako u Svetome pismu Staroga tako i Novoga zavjeta, posebice u Isusovu djelovanju i prema trima prispodobama: o izgubljenoj ovci i drahmi te o izgubljenome sinu. Osim toga, povezuje ovaj jubilej s Drugim vatikanskim koncilom i naukom koncilskih i pokoncilskih papa: svetih Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. te blaženoga pape Pavla VI., pokazujući da je ova jubilarna godina isto tako izrasla iz koncilske svijesti da Crkva u svijetu ima odgovornost biti živi znak Očeve ljubavi, kao ona koja se koristi lijekom milosrđa umjesto oružjem strogoće, kako je to rekao sveti Ivan ­XXIII. u svome govoru na otvaranju Koncila. Papa, stoga, može sa svom jasnoćom u desetom broju reći: »Milosrđe je sam temelj na kojem počiva život Crkve. Cjelokupno njezino pastoralno djelovanje moralo bi biti obavijeno nježnošću koju pokazuje prema vjernicima; ništa u njezinu naviještanju i njezinu svjedočenju svijetu ne bi smjelo biti lišeno milosrđa. Sama se vjerodostojnost Crkve očituje u tome kako ona pokazuje milosrdnu i suosjećajnu ljubav.« Papa stoga ističe: »Crkva ima poslanje naviještati Božje milosrđe, to živo srce evanđelja, koje na svoj način mora doprijeti do srca i uma svake osobe. (...). Za Crkvu i za vjerodostojnost njezina navještaja od presudne je važnosti da ona sama živi i svjedoči milosrđe.« (MV, 12) Tamo gdje je prisutna Crkva, u našim župama, zajednicama, crkvenim udrugama, pokretima, svuda gdje su kršćani – tamo se mora moći naći oaza milosrđa kao suprotnost svemu što vlada u svijetu, kao model života i ponašanja. Već u prvome dijelu, premda o tome više govori u drugome, Papa se osvrće na odnos milosrđa i pravde. Tako u broju desetom Papa ističe da je pravda prvi korak, nužan i neupitan, ali Crkva ima potrebu ići dalje kako bi dosegla cilj koji je viši i znakovitiji, posebice u našemu svijetu u kojemu sve više nestaje kultura oprosta.

     Papa poziva i partikularne Crkve da u svojim Crkvama proslave ne samo početak svete godine, nego da, po uzoru na otvaranje svetih vrata u Rimu, to isto učine u svojim katedralama ili u važnijim crkvama i svetištima. Posebnost hodočašća očituje se posebice u duhovnome hodu oprosta i milosrđa.

     U življenju Godine milosrđa potrebno je izručiti se očaravajućoj i nadahnjujućoj snazi u Kristu očitovanoga Očeva lica milosrđa, kako bi djela milosrđa pronašla mjesta u životima kršćana te preobražavala njihove živote i svjedočanstvo vjere u susretima s ljudima, prepoznajući ponajprije one koji su potrebiti djelatne blizine i milosrdne ljubavi. Duhovna djela milosrđa: 1. dvoumna savjetovati; 2. neuka poučiti; 3. grješnika pokarati; 4. žalosna i nevoljna utješiti; 5. uvrjedu oprostiti; 6. nepravdu strpljivo podnositi; 7. za žive i mrtve Boga moliti. Tjelesna djela milosrđa: 1. gladna nahraniti; 2. žedna napojiti; 3. siromaha odjenuti; 4. putnika primiti; 5. bolesna i utamničenika pohoditi; 6. roba otkupiti; 7. mrtva pokopati. I jedna i druga djela jesu put na kojemu potrebiti postaju naši bližnji, povjereni našoj kršćanskoj odgovornosti i brizi.