Poklici u liturgiji

Riječ i glas u liturgijskome slavljenju Božjega djela spasenja imaju važnu ulogu. Nenadomjestivu. Sva se liturgijska zbilja posreduje u odnosu između Gospodina i okupljene Crkve. Započinje Božjim govorom koji traži i u slušanju nadahnjuje od-govor vjere. Riječ Crkve zaodijeva se u ruho iskazivanja hvale, molitve i vapaja, predanja i klanjanja… U toj dijaloškoj zbilji Božje objave, podarene u liturgiji Crkve, kao vlastit način ispovijedanja vjere oblikovane su i aklamacije, poklici, sažeti i sadržajem jezgroviti obrasci koji izriču nutarnje raspoloženje čovjekova duha. U jednu ili dvije riječi poklika redovito stane puno više nego u duge molitve ili zahvale, koje vole nizati riječi. Poklik daje veću važnost glasu nego riječi. On i nastaje zato što ne može stati u riječ. On krši redovite govorne i komunikacijske zakonitosti; ne poštuje rečenicu i njezinu strukturu; traži tek nužnu riječ koja će biti oslonac snažnomu odjeku nutrine.