Iščekujući blaženu nadu

Nada pripada temeljnim odrednicama kršćanskoga identiteta, koji se čita iz budućnosti, no, ne skore koja nas egzistencijalno zahvaća i uvjetuje, nego iz one »krajnje«, »posljednje«, u kojoj ćemo pronaći puninu svoga »biti«. Nadanje je živo ondje gdje se sadašnjost čita i oblikuje iz eshatološke perspektive, iz objavljene vječnosti. Stoga je vjera neodvojiva od nade. Nada se trajno hrva s izazovom duhovne i konformističke pomirbe sa sadašnjošću, sa stvarnošću koju je, reći će se, nemoguće mijenjati. Nada otkriva i rasvjetljava upravo suprotno – uvijek novu mogućnost proročke suprotstavljenosti svemu što je daleko od Boga i njegova spasenja; ona daje snagu preobrazbe sadašnjosti i prolaznosti.