Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

»…da postanemo jedno tijelo i jedan duh«

Euharistijska preobrazba Crkve
 
 
 
Ante Crnčević
 
Crkva živi od Euharistije. Tu drevnu istinu Crkve, njegovanu od najranijih vremena i utkanu u potku kršćanske duhovnosti, sveti papa Ivan Pavao II. unio je u naslov svoje posljednje enciklike o otajstvu euharistije (2003.): Ecclesia de Eucharistia vivit. Potrebno je uvijek se iznova vraćati toj istini kako sve »novo« što Crkva kuša u susretu s mijenama svijeta i vremena, i čime se katkada nastoji hraniti, ne bi u njezinu osjećanju zatomilo ljepotu euharistije, u kojoj se izmjenjuju ‘okusi’ trpljenja i predanja, križa i slave, zahvalnosti i prošnje, čežnje i ispunjenja, sigurnosti i nadanja… Taj incipit papinske enciklike opominje da u govoru o Crkvi nikada ne smije izostati svijesti o njezinoj sakramentalnosti te da njezina životnost izvire iz euharistijskoga otajstva u kojemu Crkva uvijek iznova otkriva sebe i sve više postaje ono što jest – otajstveno Tijelo Kristovo. Mnoge krize koje Crkva trpi – u cjelini i u svojim udovima – nerijetko su začete zaboravom izvora njezinoga ‘eklezijalnoga biti’ i njezine sakramentalnosti. Kad se zaguše izvori i kada ponestane svijesti o vlastitome podrijetlu, gubi se jasnoća pogleda prema cilju. Gdje sve može biti cilj, život postaje besciljnim, bez smisla i bez spremnosti na predanje. Kriza crkvenosti u velikoj je mjeri kriza sakramentalnosti Crkve. Zasjeni li se u životu Crkve samosvijest da je ona sâma sakrament Krista u svijetu, odnosno »znak i sredstvo najprisnijega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskoga roda« (LG 1), njezina će nastojanja biti svedena na brigu oko društvenoga lica Crkve, gdje će biti prešućen njezin kristovski identitet, unatoč tomu što će isticati upravo evanđeoske vrednote. Crkva oblikovana u svojoj sakramentalnosti nužno susreće ljude i svijet, i sva pitanja koja svijet nameće, ali sve gleda u obzoru Krista i njegova djela spasenja.
 
     U tome obzoru Crkva odsijeva Kristovim svjetlom, služeći, ne nadmećući se sa svijetom. Crkva ne svijetli, nego odsijeva; nije sâma svjetlo, nego je uvijek odbljesak Svjetla istinskoga koje prosvjetljuje svijet. Divno je to zamijetio sv. Ambrozije, uspoređujući Crkvu s Mjesecom koji nema svjetla u sebi nego ga prima od Sunca, a što rado posvješćuje i papa Franjo u svojim nagovorima. Čudesno je da Mjesec daje primljeno svjetlo najjasnije onda kad Sunce postane nevidljivo, zakriveno. To je mudrost i ljepota služenja. Kristova prisutnost u svijetu ima biti vidljiva u njegovoj Crkvi po jasnoći i ustrajnosti njezina naviještanja i po ljepoti ljubavi koju razdaje, odsijevajući Svjetlom koje rasvjetljuje svijet. Mysterium lunae trajno nadahnjuje Crkvu o njezinu mjestu i zadaći u svijetu.
 
     Crkva je uprisutnjenje Krista i njegova kraljevstva. Ona, »u otajstvu već prisutno Kristovo kraljevstvo, Božjom snagom vidljivo raste u svijetu«, a njezin rast ostvaruje se snagom sakramenata, navlastito presvete euharistije jer »kad god se na oltaru slavi žrtva križa, kojom je ‘Krist, naša Pasha, bio žrtvovan’ (1Kor 5,7), vrši se djelo našega otkupljenja« (LG 3). Euharistijska povezanost s Kristom vraća Crkvu njezinu izvoru, otajstvu Križa. Mudrost crkvenih otaca našla je čudesnu poveznicu između djela stvaranja i djela otkupljenja: kao što je Eva stvorena iz otvorenoga boka usnuloga Adama (usp. Post 2, 21-23), tako je nova Eva, Crkva, stvorena iz Kristova otvorenoga boka, uronjenoga u smrtni san; iz njegova otvorena boka potekli su krv i voda, elementi sakramenata od kojih Crkva živi. Euharistija je uzročna i životna snaga Crkve; tu Crkva raste, obnavlja se, rasvjetljuje te na najintimniji način pronalazi svoj kristovski identitet. Euharistija uistinu tvori Crkvu, iznova ju preporađa, jer uprisutnjuje ono otajstvo iz kojega je jednoć rođena. Crkva čini euharistiju i euharistija tvori Crkvu. »Mogućnost da Crkva ‘čini’ euharistiju posve je ukorijenjena u Kristovo sebedarje Crkvi.« (Benedikt XVI., Sacramentum caritatis, 14). On je onaj koji nas je prvi ljubio. Slaveći u euharistiji Prvenstvo Kristove ljubavi, Crkva sama postaje prvi plod euharistijskoga slavlja. U tome čudesnome odnosu, gdje je sve natopljeno darom i uzdarjem ljubavi, nestaje pitanje o početku ljubavi, jer ostaje samo ljubav. Zato je moguće reći i pri tom ne upasti u nelogičnost: Crkva čini Euharistiju i Euharistija tvori Crkvu.