Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

»Tibi ministrare«

 
Kršćanska paradigma služenja u duhu liturgije
 
 
 
Ivan Šaško
 
Kršćanska paradigma nije vladati, nego služiti. U današnjim društvenim i kulturološkim okvirima to je iznimno važno polazište, osobito onda kada se i pojam služenja zlorabi i previđa da se u služenju upućuje na Drugoga, na suprotnost sebičnosti, na promatranje sebe u svjetlu kojemu nismo izvorište. U otklonu od D(d)rugoga započinju sve ljudske drame koje se razvijaju postavljanjem sebe kao mjerila.
 
     U liturgijskoj terminologiji ima puno riječi koje se odnose na služenje i koje je moguće dovesti u vezu s tim značenjem. Ipak, središnji su glagoli servire i ministrare, pri čemu je prvi općenitiji, a drugi ima svoju tehničku, ‘institucionalnu’, strukturalnu vrijednost i posebnost. U njihovu izravnu značenju uvijek ih treba razmatrati u svjetlu evanđelja i osobe Isusa Krista, jer ih se može svesti samo na socijalnu dimenziju (što se dogodilo s riječju ‘servire’: služiti, usluga, servis) ili promijeniti značenje (‘ministar‘ je viđen kao ‘moćnik’, dio vlasti, a ne u značenju pojma minus (ter) – manji (triput), dakle u odnosu na onoga tko je veći).
 
     I službenici Crkve nazvani su imenom minister, a zaređeni su i postavljeni unutar obreda koji odražavaju shvaćanje. Zato je i najbrži način otkrivanja tumačenja kršćanskoga služenja onaj koji ide putem molitve (i obreda). Tomu spoju prethodi onaj biblijski sloj koji sadrži Božju objavu u Riječi.
 
     Vlastitost kršćanske molitve je stavljanje vlastitoga života, srca, u suzvučje s Očevom voljom te je sasvim prirodno da molitelj bude u suglasju i s providnosnim Božjim djelovanjem na dobro svih ljudi (usp. Mt 7, 21). Kao posljedica toga slijedi da molitva koja ne bi postala služenjem, nije istinska molitva, nego dvoličnost. 
Danas bi se moglo površno zaključiti da je kršćansko služenje svedeno na socijalno djelovanje, zaboravljajući njegovu jezgru. Naime, za Isusa služenje ljudima započinje u molitvi. »U svojoj molitvi on nosi ljude: budući da je utjelovljenjem uzeo ljudsku narav, prinoseći sama sebe, i njih prinosi Ocu. On, Riječ koja je ‘uzela tijelo’, svojom ljudskom molitvom ima udjela u svemu što žive ‘njegova braća’; supatnik je njihovih slabosti da bi ih od njih oslobodio. Zato ga je Otac i poslao. Njegove riječi i djela bivaju tada kao očitovanje njegove molitve ‘u tajnosti’.« (Katekizam Katoličke Crkve, 2602)
 
Dva evanđeoska teksta kao ključ razumijevanja
Potvrda uske povezanosti koja povezuje molitvu i služenje, odnosno ljubav prema Bogu i bližnjima, može se naći na više mjesta u Svetome pismu, a vrijedno je posebno spomenuti: Lk 10, 38-42 i Iv 13, 1-5.
 
     Lukin tekst odnosi se na Isusov dolazak u kući Lazarovih sestara, gdje se Marta spominje kao ona koja ugošćuje Isusa. Ta se Martina uloga ‘prvenstva’ vidi i u Ivanovu Evanđelju (11, 20.28), gdje ona ide ususret Isusu, a zatim poziva Mariju da bi ju obavijestila o Isusovoj nazočnosti. Ipak, Luka naglašava Mariju koja sluša Isusovu riječ, ističući razliku u dvama pristupima i okolnostima. Naime, Marta »bijaše sva zauzeta posluživanjem (grč. diakonia)« (Lk 10, 40a), na što slijedi njezin prigovor: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati (diakonein)?« Isusov je odgovor i jednostavan i zagonetan: »Marija je izabrala bolji dio (grč. ten agathèn merída) koji joj se neće oduzeti.« Taj se odgovor može odnositi na nepotrebnost pretjerivanja u zabrinutosti i na davanje prednosti slušanju Isusa. 
 
     Obično se ti odnosi stavljaju na matricu napetosti molitve i služenja, kontemplacije i akcije, ali je zanimljivo da ta perikopa slijedi neposredno nakon prispodobe o milosrdnome Samarijancu, u kojoj Isus poimanje ‘bližnjega’ proširuje na sve ljude i ljubav postavlja iznad svih kriterija, te bi time išla u prilog služenju. U prvome je planu upućivanje na slušanje Riječi kao ‘jedinoga potrebnog’, kao nužne hrane za život s Bogom. U dnu kršćanskoga služenja, kao središte se ne nalaze ljudska nastojanja i brige, nego Isusova osoba. Tako, istinsko pitanje nije prvotnost molitve nad posluživanjem, nego pitanje središta koje Marija prepoznaje sa svom jednostavnošću. U Isusu imaju izvorište, snagu i životnost i služenje i molitva.