Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Aktualnost naputka Musicam sacram u odmaku od pola stoljeća

 
 
 
 
Ivan Šaško
 
Premda postoji puno mišljenja o tome što zapravo znači pojam musica sacra, za koji se čini da mu je dobar doslovni prijevod ‘sveta glazba’, smatram opravdanim stvarnost na koju se odnosi vidjeti u izrazu ‘liturgijska glazba’ te ću tako preveden taj pojam i rabiti, jer se sadržaj onoga na što se odnosi ‘musica sacra’ o kojoj govore dokumenti o liturgiji podudara s ‘liturgijskom glazbom’.
 
     U naputku Musicam sacram (MS) u br. 4b izrijekom se kaže što se pod tim nazivkom razumijeva, navodeći redom liturgijske skladbe, sa završnom naznakom da se to odnosi i na pučko pjevanje, kako liturgijsko tako i šire vjersko, misleći na ono što se može staviti u kontekst crkvenoga. Dakle, premda će se naići i uporabu naziva ‘sveta glazba’, tijekom proteklih desetljeća on je proširio konotacije te ga je potrebno razumijevati podudarno s pojmom ‘liturgijska glazba’ ili, ponegdje, s pojmom ‘crkvena glazba’. Tu je ispravnost lako provjeriti tako da se na mjesta na kojima se nalazi pridjev sacer, sacra, sacrum, pokuša staviti prijevod: svet, sveta, sveto. Kao primjer ističem naslov petoga dijela naputka gdje se govori o glazbalima. Sigurno je da je neprimjereno govoriti o ‘svetim glazbalima’, a sasvim je razumljivo govoriti o ‘liturgijskim glazbalima’. Zapravo poteškoća dolazi i iz činjenice da hrvatski jezik ne razlikuje sacrum od sanctum, pa su odstupanja još veća.
 
Nutarnje povezana temeljna načela
Ovaj uvodni dio nipošto nije suvišan, jer se na primjeru prevođenja i zastupanja pojedinih pojmova otkriva puno dublje pitanje, a to je shvaćanje glazbe povezane s liturgijskim slavljima. Na tome tragu promotrimo što sadrži taj pola stoljeća star dokument, a što budi zanimanje, stvara moguće prijepore i potiče na vjernost Predaji i otvorenost nadahnućima Duha Svetoga u našemu vremenu.
 
     Naputak Musicam sacram ima svoje prethodništvo ponajprije u motupropriju Tra le sollecitudini pape Pija X. (1903.) i naputku O liturgijskoj glazbi i liturgiji iz 1958. godine. Tamo se nalaze temeljna načela koja proizlaze iz naravi liturgije koja se slavi radi davanja slave Bogu i radi posvećivanja vjernika. 
 
     Odlike liturgijske glazbe ovise o liturgiji, a time se govori o važnosti, prikladnosti oblika i univerzalnosti. Razumljivo je da svoje središnje mjesto u tim načelima ima gregorijansko pjevanje kao ‘model’ koji omogućuje razvoj i primjenu u raznim okolnostima. On živi od nutarnje povezanosti kakva je u živome organizmu. Od organičke povezanosti s obredom gregorijansko pjevanje, a zatim i svako drugo liturgijsko pjevanje dobiva ‘svetost’, odnosno veću liturgičnost. 
 
     Slijedeći ista načela objavljeno je niz uputa pod vodstvom stručnjaka u skupini zvanoj Consilium, vezanih uz Kongregaciju za obrede. Ta su načela ugrađena i u Koncilsku konstituciju, tako da se može pratiti njihov slijed i rast iz ranijih vremena. 
 
     Ipak, postoje i stanovite razlike koje pripadaju obrednoj naravi i formi. Jedna je od njih svakako ranije razlikovanje ‘tipova’ mise: missa lecta (doslovno: čitana misa), najčešće korišten oblik prije Koncila, u kojoj se tekst recitirao a ne pjevao, što je bio slučaj s rjeđe prisutnim oblikom zvanim missa in cantu (pjevana misa). Druga je izvanjski brzo uočljiva razlika u jeziku, jer su liturgijski tekstovi bili na latinskome. Liturgijski su se promicatelji trudili poticati vjernike da pjevaju ‘svoje’ dijelove gregorijanskoga pjevanja. No, neki su liturgičari upozoravali na praktičku, pastoralnu neprimjenjivost zahtjeva da puk pjeva gregorijanske napjeve. Tako se u redovitim (župnim) liturgijskim slavljima tekst mise nije pjevao nego recitirao, dok je puk pjevao himne i popijevke na narodnome jeziku.