Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Biblijska tipologija i liturgija

 
Crkva u otvorenosti Božjemu spasenjskom djelu
 
 
 
 
 
Milan Dančuo
 
Biblijska tipologija je metoda tumačenja spasenjske povijesti, pri kojoj neka stvarnost koja se nalazi u Starome zavjetu tipološki prefigurira onu koji se nalazi u Novome zavjetu. Početni se element naziva tip (gr. typos), u hrvatskom prijevodu slika, praslika, pralik ili model, a ispunjenje se naziva antitip. Predmetak anti- u ovome slučaju ne nosi značenje oporječnosti ili suprotstavljenosti, već je je riječ o suodnosu s terminom typos. Izvorno grčko značenje upućuje na oblik, otisak ili sliku koji su izrađeni udaranjem malja o nakovanj: tako je typos model ili kalup prema kojemu nastaje antitipos ili dovršenje, odnosno konačan rezultat. Tip i antitip mogu biti osobe, stvari, događaji, ali je tip često mesijanskog karaktera te je povezan s planom spasenja. Biblijska je tipologija u prvim stoljećima Crkve bila temeljni način interpretiranja Svetoga pisma i polazišna točka za govor o sakramentalnosti, a i danas se ponovno otkriva značenje tipologije u hermeneutičkoj vrijednosti.
     Tipološko je tumačenje, dakle, posebno tumačenje Staroga zavjeta, zasnovano na temeljnome preduvjetu teološkoga jedinstva dvaju Zavjeta, zbog čega nešto iz Staroga zavjeta otkriva, prefigurira ili ocrtava nešto u Novome. Stoga, ono što se interpretira u Starome, nije strano ili skriveno, već prirodno izlazi iz teksta zbog odnosa dvaju zavjeta. Istraživanje tipova, osobito tipova Krista, motivirano je nizom čimbenika vezanih uz uporabu Starog zavjeta u Novome. Autori raznih novozavjetnih knjiga rabe Stari zavjet kao izvor slika koje upućuju na Isusa. Proučavanje tipova temelji se na iskustvu vjere i kršćanske duhovnosti u liturgiji i u tradiciji Crkve pa iako i danas postoje poteškoće u prihvaćanju ove metode interpretacije, Biblija sama je sasvim jasna po tome da je tipologija sastavnica Božjeg plana spasenja.
 
Značenja riječi typos i antitypos
Teološki gledano, tip se može definirati kao figura ili uzorak nečega budućeg, što postaje antitip. Prema nekim autorima tip je predodređeni reprezentativni odnos koji određene osobe, događaje i institucije Staroga zavjeta nosi prema odgovarajućim osobama, događajima i institucijama u Novome zavjetu. Nadalje, tip se može definirati i kao sjena koja se zamjećuje na stranicama starozavjetne povijesti i čija se cjelovita istina kroz ostvarenje ili antitip otkriva i rasvjetljuje u novozavjetnoj objavi. Stoga je tip pravi, uzvišeni događaj u povijesti, kojega je Bog božanskom providnošću odredio za proročku sliku obećanih stvarnosti koje je namjeravao ispuniti u događaju Isusa Krista.
     U grčkome Novom zavjetu postoji nekoliko riječi koje označavaju ono što se nalazi pod definicijom tipa. Najvažniji pojam je typos koji je korijen i naše hrvatske riječi tip. Premda se ova riječ javlja više puta u Novom zavjetu, u tipološkom smislu se rabi u Poslanici Rimljanima u kojoj apostol Pavao piše da je Adam tip/lik/figura/praslika (typos) onoga koji će doći, odnosno Krista: »Smrt je od Adama do Mojsija doista kraljevala i nad onima koji ne sagriješiše prekršajem sličnim kao Adam, koji je pralik Onoga koji ima doći.« (Rim 5, 14). Postoji u grčkome jeziku i riječ skiá, koja označava sjenu. U Poslanici Kološanima pojedine sastavnice starozavjetnog sustava smatraju se sjenom budućih stvari: »To je tek sjena onoga što dolazi, a zbiljnost jest – tijelo Kristovo.« (usp. Kol 2, 17; usp. Heb 8, 5). 
     U Novome zavjetu susrećemo i pojam hypodeigma, razumijevan u značenju slike ili kopije, a u Poslanici Hebrejima nalazimo ga u značenjskoj poveznici s riječju sjena: »Oni [svećenici] služe slici i sjeni onoga nebeskoga, kako je upućen Mojsije kad se spremao praviti Šator: Pazi, veli doista, načini sve po praliku koji ti je pokazan na brdu.« (Heb 8, 5; 9, 23). Četvrta riječ korištena u tipološkome značenju jest parabolé, a nalazi se u Poslanici Hebrejima gdje su neki elementi Šatora »slika za sadašnje vrijeme« (usp. Heb 9, 9; 11, 19). Na kraju, uporaba riječi antitypos dolazi u smislu figure ili uzorka (usp. Heb 9, 24), protulika ili »istinske slike« (usp. 1Pt 3, 21). Riječ antitip, kako se rabi u Novome zavjetu, označava »ono što odgovara« tipu. To je stvarnost koja ispunjava proročku sliku.
 
Aktualnost biblijske tipologije
Potreban je oprez u analizi biblijskih tipova jer postoje određene krajnosti koje treba izbjegavati. Uz uspon povijesno-kritičke metode posljednjih stoljeća, pojedini istraživači svetopisamskih tekstova odbacili su jedinstvo dvaju Zavjeta te tipologiju smatraju inferiornom metodom, budući da Sveto pismo prema njihovu mišljenju sadržava različita vjerska iskustva različitih skupina, a ne jedinstveni povijesni zapis. Većina suvremenih učenjaka i dalje na neki način zanemaruje tipološki interpretaciju. Povijesno gledano, tipologija je tradicionalno shvaćena kao pravo značenje Staroga zavjeta – značenje koje se može iščitati jedino djelovanjem Duha Svetoga i kojega nitko u Starome zavjetu nije mogao iščitati na takav način. Stoga se tipologija u nekim krugovima danas smatra zastarjelom metodom koju više ne bi trebalo slijediti. Ipak, tradicionalno gledište u tradiciji Crkve jest da tipovi postoje zato što je Bog s namjerom konstruirao praslike Krista, a zatim ih postavio u povijest Izraela.