Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Blagdan i odmor – izručenje Božjem djelu

Kršćansko življenje Dana Gospodnjega – put u novu čovječnost
 
 
 
Zlatko Vlahek
 
Govor o blagdanu kao počinku te izručenju Božjem djelovanju, od ranih stoljeća kršćanstva predstavlja goruću temu, čiji se plamen do sada nije, niti će se u budućnosti ugasiti. Razlog je tome što društvo, sve više sekularizirano, nameće svoje kriterije, vrijednosti i norme, kojima se želi nadvladati dvotisućljetnu tradiciju kršćanstva, pod izlikom ‘normalnosti’ ili naprednosti modernoga društva. U ovome kratkom ogledu želimo zaviriti u neiscrpivo liturgijsko bogatstvo značenja blagdana, nedjelje, te rasvijetliti izvorno kršćansko poimanje nedjeljnoga odmora. Za polazište će nam poslužiti članak 106. Konstitucije o svetoj liturgiji Sacrosanctum concilium: »Crkva svetkuje vazmeno otajstvo svakog osmog dana, koji se s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom. To biva prema apostolskoj predaji koja potječe od samog dana uskrsnuća Kristova. Tog su se dana vjernici dužni sastati zajedno, da slušaju Božju riječ i da sudjelujući kod euharistije obave spomen-čin muke, uskrsnuća i proslave Gospodina Isusa te da zahvaljuju Bogu koji ih ‘uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za živu nadu’ (1Pt 1, 3). Stoga je nedjelja prvotan blagdan koji se ima predlagati i uporno preporučivati vjerničkoj pobožnosti, da bude i dan radosti i počinka od posla. Neka joj se druga slavlja, osim doista najznačajnijih, ne pretpostavljaju, jer je ona temelj i jezgra čitave liturgijske godine.«
 
     Iz navedenoga teksta iščitava se sinteza koncilskih otaca koji su u sažetim mislima izrekli poimanje nedjelje, dana Gospodnjeg. Naše razmišljanje preuzet će iz teksta teme: Dies Domini – svetkovanje stvaranja i oslobođenja izabranoga naroda; Dies Christi – svetkovanje vazmenog otajstva; Dies Ecclesiae: euharistijska zajednica – srce nedjelje te Dies hominis - dan radosti i počinka od posla.
 
Dies Domini – svetkovanje stvaranja i oslobođenja
U anamnetičkome pogledu na prve retke Knjige Postanka, iščitava se stvaranje svijeta i čovjeka. Postupnost stvaranja svijeta, kako nas izvještava sveti pisac, nakon svakoga Božjeg čina stvaranja, (svjetlosti, svoda posred voda, kopna, bilja i zelenila, sunca i mjeseca, životinja) okrunjuje se kratkim zaključnim riječima: »i vidje Bog da je dobro«. Pogled na stvoreno, učinjeno, uključuje analitički pogled u bližu prošlost, gdje je osnovna nit vodilja – dobro čovjeka, kojemu su podređena sva stvorenja. Taj pogled nije određen i omeđen samim činom stvaranja, već upravo pogled na dotadašnje stvoreno, budi radost i motivaciju u stvaranju novih djela, čija će kruna biti stvaranje čovjeka, nakon čega će biti izmijenjen rečenični pogled na stvaranje: »i vidje Bog sve što je učinio i bijaše veoma dobro« (Post 1, 31). U Božjemu pogledu na stvoreno, kao slijedu događaja, predodređeno je zaustavljanje – odmor; analitičko preispitivanje učinjenoga te zadovoljstvo i nada u budućnost, s većim žarom stvaranja »dobroga«. Ciklus stvaranja svijeta zaokružen je sedmim danom u kojemu Bog »počinu od svega djela svoga koje učini« (Post 2, 2). 
 
     Božji ‘odmor’ nakon djela stvaranja ne poistovjećuje se s neaktivnošću ili pukom razonodom, već se on temelji na glagolima blagosloviti i posvetiti (Post 2, 3). Odrednice ovih glagola bit će ključne u određivanju aktivnosti židovskog šabata te će taj dan tjedna zadobiti smjernice življenja sjećanja na Božje stvaranje u blagoslivljanju i posvećivanju šabata. Sjećanje u dan odmora uključuje odmoriti se po primjeru Boga, ali istovremeno odmoriti se u Gospodinu, kojemu se prinosi sve stvoreno u činu blagoslivljanja i posvećivanja. 
 
     U vremenskome hodu izraelskog naroda s Bogom, svetkovanje šabata kao sjećanje na stvaranje, upotpunit će druga temeljna dimenzija povijesti izabranoga naroda – oslobođenja iz Egipta: »Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Jahve, Bog tvoj rukom jakom i ispruženom mišicom. Zato ti je zapovjedio Jahve, Bog tvoj, da držiš dan subotnji.« (Pnz 5, 15). Dan subotnji, šabat, upotpunit će dotadašnje sjećanje na stvaranje s temeljnim eshatološkim događajem u spomenu na činjenicu da je izraelski narod bio rob, tuđinac u Egiptu, te da ga je Bog čudesno vodio pustinjom prema Obećanoj zemlji koju nije poznavao, a koja će postati predznak vječne domovine. 
 
     Svetkovanje šabata izraelskog naroda u blagoslivljanju i posvećivanju sadrži dvostruku anamnetičko-eshatološku dimenziju: stvaranje svijeta te izbavljenje iz egipatskog ropstva i ulazak u Obećanu zemlju.