Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Božja žeđ za čovjekom

 
 
 
 
Ante Crnčević
 
Žedan sam. Svatko je nebrojeno puta izgovorio tu rečenicu, proživljavao njezinu snagu i osjetio ugodu taženja žeđi. Glad i žeđ tiču se tijela, tjelesnoga života i uvijek iznova uspostavljaju naš odnos prema tijelu. Ništa na tako izravan način ne zahtijeva brigu za tijelo i za život kao što to čine glad i žeđ. Ta dva snažna osjećaja čuvaju nas od zaborava tijela i života. No, osjećaj žeđi daleko je intenzivniji, snažniji, kao što se i taženje žeđi doživljava neposrednije od uzimanja hrane. Hrana može pružati više užitka, ali u pijenju nakon žeđi osjećamo svu darovanost vode i njezinu obnoviteljsku snagu. Žeđ se taži brže nego glad. Voda, naime, brzo proteče našim tijelom i vrati mu životnu snagu. Jelo, pa i kada utaži glad, umara tijelo, na neki ga način umrtvljuje da bi ga ponovno ‘oživjelo’. Taženje žeđi neposredno vraća životnu snagu. 
 
     Tko je iskusio vrućinu žeđi, otežalost jezika koji traži svježinu, suhoću usana koje žude za kapljom vode, taj znade što je istinska žudnja. Žeđ vraća čovjeka k spoznaji vlastite nedostatnosti, k spoznaji da smo u bitnome određeni našom čežnjom, željom. Punina i radost života povjerena je putu čežnje, duhovne žeđi. Iskustvo žeđi može biti prikladan okvir u koji ćemo smjestiti sliku naših čežnja i žeđi, kao i čudesnu zbilju Božje žeđi za čovjekom. U tim promišljanjima oslanjamo se dijelom na tekstove koje je José Tolentino Mendonça izlagao na duhovnim vježbama pred papom Franjom i članovima Rimske kurije u prvome korizmenome tjednu ove godine (Elogio della sete, Milano 2018).
 
Žeđ je trajna čežnja
Istinske želje skrivene su u dubini srca, u najintimnijim predjelima duše, kao što je i voda, ona najbistrija, skrivena u dubinama zemlje. Hrana je u prirodi dohvatljiva, dostupna, dok je pitka voda često nedostupna. Čudesno je da je naš planet u najvećemu dijelu prekriven vodom, a samo je mali dio vode prikladan za piće. Nerijetko je potreban izniman trud da bi se doprlo do izvora pitke vode. Ghislain Lafont, uspoređujući krutu i tekuću hranu kojom hranimo tijelo i održavamo život, zamjećuje: »Zemlja je mjesto ishrane; zemlja je oslonac našim nogama i našemu tijelu; ona je među našim rukama, ona je materija našega rada i, konačno, ona je izvor i tvar naše ishrane. Jer je kruta, zemlju se može uzeti i koristiti na isti način. Voda je primarna tvar; ona bježi iz naših ruku jer je živa i tečna. Voda je i skrivena tvar: struji u dubinama zemlje i ne zna se kamo ide; voda je viša od neba; ne zna se gdje će pronaći svoj uvir. Jer bježi iz naših ruku i jer je u stanju preplaviti nas, voda nam se opire.« Ta nedostupnost vode i muka oko njezina očuvanja i zadržavanja za dane kada je nema dovoljno, još više produbljuju strah od žeđi i otvaraju prostor širokom simbolizmu žeđanja, čežnje i želje. 
 
     Voda se uvijek prepoznaje kao dragocjen dar. Ona je to sve više. Tko »raspolaže« izvorima vode, smatra se bogatim, štoviše, gospodarom svijeta. Sve više se pokazuje da je bogatstvo svijeta baš u vodi. Ne načinjući ovdje pitanja o nepravdama i neodgovornosti u postupanjima s vodom, razmišljanje o vodi i žeđi otkriva nam da je i žeđ dar koji je milosno ucijepljen u ljudsko biće. Žeđanje je jednako dragocjeno kao i voda, ili pak kao samo utaženje žeđi. Koliko god ju osjećali neugodnom, žeđ je dar. U žeđi smo u potpunosti ljudi, svjesni svoje stvorenosti, upućenosti na druge. Zato pjesnik Kišević u sonetu Voda je moja mati piše: »Voda – kažem – i već žeđ bivam i žega. / Ova voda bistra oku tako godi. / Dovoljna je voda, pa da imaš svega. / A što god se rađa, s vodom se i rodi.«
 
     Žeđ je trajan podsjetnik čovjeku, opomena da na svijetu nije sam, da je potreban drugih stvorenja, da je potreban odgovornosti za vodu bez koje ne može. Žeđanje nas vraća spoznaji vlastite stvorenosti, nedostatnosti, potrebe za drugim. Svatko je potrebit drugih stvorenja, drugih ljudi, bližnjih. Možda ne možemo uvijek sami »zahvatiti vodu«. Postoje trenutci kad je potreban drugi koji će nam ju zahvatiti i pružiti. I pijenje je često čin zajedništva. Pije se u zajedništvu, da bi se osjećalo i čuvalo zajedništvo. Pijući zajedno, ljudi se napajaju zajedništvom. 
 
     Tom nas »zajedništvu čaše« vraća i grčki pojam symposion, u suvremenome govoru prisutan u značenju znanstvenoga okupljanja i raspravljanja, ali mu izvorno značenje otkrivamo u izrazu syn pínein, »zajedno piti«. Grci, naime, nisu običavali piti sami, nego se vino pilo u trenutcima zajedništva, osobito kod (ili nakon) gozbâ, u susretima na kojima su se okupljale osobe koje su dijelile iste misli i mogle ravnopravno razgovarati. Iz tih rasprava rađale su se misli, nastajala djela, filozofska i književna, pa je iskustvo dijaloga u kružoku, nakon jela i uz zajedništvo čaše, dalo književni oblik i naslov znamenitim filozofskim djelima Platona i Ksenofonta (Symposion). U Platonovu ‘simpoziju’ raspravlja se o ljubavi, a u Ksenofontovu simpoziju, premda imaginarnom, traži se odgovor na pitanje čime se tko u životu ponosi. »Kultura pijenja« u tradicijama pojedinih naroda, s izgrađenim i pomno čuvanim običajima i ‘kodovima’ ponašanja – nebitno je li riječ o čaju, kavi, vinu ili pivu – uvijek se tiče zajedništva, zajedničkoga identiteta i pripadnosti. Vrste i oblik čaše, način lijevanja i posluživanja pića, redoslijed pijenja, običaji vezani uz način nazdravljanja i uz način pijenja produbljuju vez zajedništva i radost dijeljenja važnih trenutaka. Ne pije se s bilo kime. Pije se s onim s kim se dijeli zajedništvo misli, iskustava, događaja, s kim se dijeli pripadnost i s kim je već na neki način uspostavljen odnos zajedništva. Ne odmjeravaju li se početci nekoga zajedništva upravo zajedničkim »odlaskom na piće«, kada piće ne taži tjelesnu žeđ, nego želju za upoznavanjem, predstavljanjem, otkrivanjem nepoznatoga?