Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Desno i lijevo (Kristu)

 
Simbolizam odnosâ u kršćanskoj ikonografiji
 
 
 
 
 
Ante Crnčević
 
Desnica i ljevica pojmovi su koji, ranjeni uskim značenjima iz svijeta politike, bivaju danas sve manje prikladni oblici simboličkoga izražavanja i primjene u umjetnosti, arhitekturi, ikonografiji… Može se reći da je politička antinomija i redukcija pojmova ‘desno’ i ‘lijevo’, u matrici suprotstavljanja i međusobne isključivosti, odveć zatomila sposobnost kulture za šire simboličko čitanje koje se oslanja na smještenost i odnose lijevo ili desno spram onoga što je u središtu. Štoviše, zahtijevana ‘politička korektnost’ sve manje dopušta takvo čitanje jer svaka od suprotstavljenih strana želi prisvojiti mjesto i zadaću ‘središta’. Pritom je manje poznato da je današnje razumijevanje pojmova ‘desno’ i ‘lijevo’ u samoj političkoj povijesti doživjelo više zaokreta, preobrazbi i proširenja. Desno je postalo sinonim za tradicionalno i konzervativno, dok bi lijevo, u površnome i jednostranome gledanju, otvaralo prostor novosti, napretku, novim zahtjevima vremena i razvoja. Prvotni politički kontekst suprotstavljanja stavova između dvaju tabora na zasjedanjima ustavotvorne skupštine u Versaillesu od 28. kolovoza 1789., rojalista i antimonarhista, smještenih desno i lijevo, nije tada tim taborima dao ime desnice i ljevice. Takva se će značenjska nasuprotnost roditi znatno kasnije. Unatoč tomu, politološka i sociološka sučeljavanja nerijetko upravo u događajima i idejama Revolucije vide začetke takvih idejnih i ideoloških podjela. 
 
       Suvremena suprotstavljenost društva na desno i lijevo ima, međutim, znatno dublje korijene i šire misaone razlike te seže dalje u povijest zapadne misli. Belgijski sociolog Léo Moulin pokazuje da današnja desnica i ljevica, ‘konzervativci’ i ‘progresisti’, imaju svoje začetke u ranijoj povijesti: prvi u misli sv. Augustina, drugi u pelagijanizmu. Augustin je, naime, razumijevao čovjeka i njegovu narav poglavito iz njegove podložnosti grijehu te je naučavao da je čovjek nužno potrebit opravdanja i milosti, dok je Pelagije, niječući nauk o istočnome grijehu, zagovarao čovjekovu slobodnu volju kao dostatnu za obdržavanje ćudorednoga zakona. Pelagije i pelagijanizam bili su, kako zamjećuje Moulin, glavni nadahnitelji Rousseaua, dok ‘druga strana’ ostaje vjerna Augustinovoj misli, pa je suvremena suprotstavljenost lijevih i desnih, »unatoč uvjerenju da je riječ samo o političkome sučeljavanju, u svojoj biti duboko teološko i religijsko sučeljavanje« (L. Moulin, La gauche, la droite e le péché originel, Paris 1984.). Premda će mnogi odbaciti takve interpretacije, lako je zamijetiti da se rasprave o lijevom i desnom ne zaustavljaju na pristupima društvenome uređenju, nego da zadiru znatno dublje, zapravo u sve sfere života, pa i u područja obitelji, odgoja, ljudske naravi, života, a danas se sve više dotiču i temeljnih religijska pitanja. Ne treba li, stoga, i izvore ‘političkoga’ mimoilaženja tražiti u različitosti odgovora na pitanja koja se bitno tiču čovjeka i njegova bitka?
 
       Naše zanimanje za temu ‘lijevog’ i ‘desnog’ vraća nas, stoga, na »predpolitičku« uporabu tih pojmova te na njihovu percepciju i predaju u kršćanskoj ikonologiji i ikonografiji. Prije toga korisno je zaustaviti se na nekim filološkim uvidima te naznačiti odabrane antropološke-kulturalne danosti razlikovanja na ‘lijevo’ i ‘desno’. 
 
 
Jezikoslovne raščlambe i antropološka rasvjetljenja
Lijevo, etimološki gledano, označava ono što je slabije, čovjeku bliže i intimnije. Prema nekim filolozima, naime, latinski pridjev sinister (lijevi) dolazio bi od riječi sinus, koja znači nabor, prijevoj, zavoj; smisao se povezuje s rimskom togom koja se nosila na način da bi se nabrala i prebacila preko lijevoga ramena, a ostatak bi se prihvatio lijevom rukom, pa bi bogat nabor stvarao prostor, poput torbe ili tobolca, gdje se moglo ponešto staviti. Tako je sinus primio značenje ‘njedara’ i ‘grudi’ (od čega i tal. seno, prsi, grudi), odnosno mjesta pod skutima toge. Skriti nešto na to mjesto, to jest »u njedra«, značilo je ljubomorno i s povjerenjme čuvati, držati u intimi, blizu srcu. 
 
     Neki drugi autori izvor riječi radije vide u leksemu senex (starac, vremešan čovjek) pa bi pridjev sinister označavao ono što je časnije, dostojnije i što je vrijedno poštovanja. Zanimljivo je da u značenju lijevoga susrećemo i pridjev mancus, koji isprva znači slab, manjkav, nedostatan, nesavršen. Budući da je lijeva ruka u većine ljudi po prirodi slabija, lijevo je poprimilo opće značenje slabijega, nemoćnoga, nedostatnoga (mancus). Hrvatska pak riječ lijevi ima zajednički indoeuropski korijen laywos s latinskim laevus i grčkim laiós (odakle engl. left i njem. links), a značenje, koje je blisko slabosti i ‘žalosnoj sudbini’, lakše je razotkriti ako ga se promatra u odnosu s onim što je desno.