Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Dextera Domini

 
Božja desnica koja stvara, vlada, štiti i blagoslivlja
 
 
 
 
Ivan Šaško
 
Široku temu o ‘Božjoj ruci’ ovdje svodim na govor o Božjoj desnici, premda je potrebno navesti i nekoliko misli općenito o ruci, naročito u biblijskome smislu. Job na početku knjige, pogođen nevoljom i kušnjom, odgovara ženi koja ga nagovara da napusti Boga, da ga prokune i umre, kaže: »Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?« (Job 2, 10) U toj se rečenici nalazi slika Božje ruke, prihvaćanja iz Božje ruke svega što se događa u životu.
 
     Ruka je iznimno prisutna riječ sa svim svojim složenicama i područjima značenja. Ona je ponajprije dio tijela, ali se tiče i pravne simbolike (dati ruku, očitovati vjernost); izražava način, posredništvo (po-ruka), vladanje i upravljanje, radove koji se ostvaruju rukom (rukopis). Stari nas jezici značenjem upućuju na mjeru i mjerenje, na zahvaćanje i obuhvaćanje, na protezanje.
 
     Ruke su završetci gornjega dijela ljudskoga tijela. Često ih se promatra gotovo kao samostojne dijelove u odnosu na tijelo. U prenesenome smislu i u Bibliji se pokazuje širok raspon značenje: vlasti, posjedovanja, nasilja, vodstva, pobjede, ali i slabosti i molbe. Ruke služe za komunikaciju s drugima (potvrda dogovora, blagoslov, vlast nad nekim).
 
     U Svetome pismu na hebrejskome za ruku se najčešće pojavljuje riječ jad koja znači: tjelesni organ (usp. Post 5, 29), ali i pomoć (usp. 1Sam 22, 17), vjernost (usp. 2Kr 10, 15), nadmoć (usp. 1Ljet 29, 12), molitvu i pobunu (usp. Br 15, 30). Osim riječi jad nalazi se i riječ kap, označujući ‘ono što je zavojito’, a iz čega se izvodi slika dlana ruke.
Glavna riječ za ruku na grčkome (koiné) jeziku u Novome zavjetu je heir sa svojim složenicama. Ta riječ se tiče poglavito dijela tijela, ali se nalazi i u izrazima kao što su: s pomoću ruke, rukom, iz ruku, u ruke, dajući posebno preneseno značenje, poput: zaštita, briga, molitva, odobravanje, blagoslov, oslobađanje…
 
 
Biblijsko-molitvena uporaba
‘Božja desnica’ ili ‘Gospodinova desnica’ (dextera Domini) može se shvatiti kao istoznačnica za Božju svemoć. U povezanosti sa simbolikom ‘desne strane’ tumači se i kao počasno mjesto (u nebu), povlašteno mjesto za Krista i za one koji su Kristovi.
 
     Ta dva biblijska značenja nalaze se i u liturgijskim tekstovima. U molitvama se često moli da Gospodin svojom desnicom zaštiti, pomaže i čuva narod, odnosno obitelj (tueatur dextera tua populum deprecantem; familiam tuam dextera tua perpetuo circumdet auxilio; ad protegendum nos dexteram tuae maiestatis extende; praetende fidelibus tuis dexteram caelestis auxilii; ) ili se odnosi na Krista koji sjedi zdesna Bogu (sedet ad dexteram Patris; in dextera Dei sedens), odnosno na molbu da vjernici kod Boga sjednu zajedno s Kristom (erige nos ad consedentem in dextera tua nostrae salutis) ili pak na činjenicu već ostvarene uzdignutosti (populus fidelis dextera tua sublevatus; eius dexterae sociati). Na nekim se mjestima pojam ‘desnice’ rabi kao istoznačnicu za Božju prisutnost te se, na primjer, naziva i »punom pravednošću« (iustitita plena).
Imajući pred sobom ta značenja kao i kulturološke odrednice pojedinih izraza, opravdano je pitati se zašto se naglašava upravo takva slika, koju je razvijala židovsko-kršćanska kultura i koja je postala kulturološkom sastavnicom ne samo velikoga broja jezika nego i ostalih odrednica u kulturi raznih naroda. Takav pristup podupiru i spisi koji ne pripadaju izvornosti kršćanske kulture, ali se s njome podudaraju. Zanimljiv je odlomak iz Platonove Republike, gdje pravedne duše uzlaze desno, a nepravedne silaze lijevo.
 
     Sveto pismo ima nekoliko riječi prevedenih riječima: ‘desnica’, ‘desno’, ‘zdesna’, tako da korištenje riječi desnica susrećemo u određivanju smjera, u stvaranju suprotnosti od pogrješnoga, u označavanju pravednosti ili mjesta časti i moći. U Bibliji se ljevica i desnica prvi put spominju u Knjizi Postanka, u blagoslovu kojim je Izrael (Jakov) blagoslovio Josipove sinove: »Nato ih uze Josip obojicu – Efrajima svojom desnicom, Izraelu nalijevo, a Manašea svojom ljevicom, Izraelu nadesno – te ih k njemu primače. Ali Izrael ispruži svoju desnicu i stavi je na Efrajimovu glavu, premda je bio mlađi, a svoju ljevicu na glavu Manašeovu – tako je držao ruke unakrst – iako je Manaše bio prvorođenac.« (Post 48, 13-14)
 
     Osoba koju bi netko postavio sebi na stranu desnice primala je istu čast i vlast onoga tko ju je tu postavio. O tome piše sveti Pavao u Poslanici Efežanima: »Koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo: ona je primjerena djelotvornosti sile i snage njegove koju na djelu pokaza u Kristu, kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima, iznad svakog Vrhovništva i Vlasti i Moći i Gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovom svijetu nego i u budućemu.« (Ef 1, 19-21) Bog uzvisuje Isusa ponad svega, što je očitovano stavljanjem sebi zdesna.