Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Došašće – jedno od imena Prisutnosti

 
 
 
Ivan Šaško
 
Dolaženje i dolazak kao prvu sliku mogu ostaviti neku dvojnost koja bi se dala prepoznati u tome da postoje vrijeme i okolnosti u kojima nekoga negdje nije bilo te vrijeme i okolnosti u kojima netko tamo jest. Liturgijsko vrijeme došašća, u ritmičnosti slavlja i liturgijske godine, trajno živi sakramentalnu stvarnost Kristova otajstva, zajedništva s Njime, povezujući Božju vječnost i povijesnost Njegove objave u Isusu Kristu. Upravo zbog toga je moguće živjeti Božju prisutnost i iščekivanje. Tu se nalazi i objašnjenje poimanja kršćanskoga vremena koje ne zatvara i ne započinje ciklus ponavljanja, nego je cikličnost dio linearnosti, protegnutosti koja sadrži Božje postojanje, stvaranje vremena, povijesni tijek i završetak u Bogu. 
 
     Iznimno je važno za kršćansko razmišljanje usvojiti tu cjelinu koja, izvirući iz načela otajstva Kristova utjelovljenja, omogućuje združenost nečega što bi moglo biti viđeno kao dvojnost. U tome se nalazi i razlog zbog kojega došašće smije – kao i svako drugo liturgijsko vrijeme – biti nazvano imenom Prisutnost. Ipak, došašće to ime i stvarnost najljepše raslojava, otkriva njegove nijanse; nakon završetka liturgijske godine te navještaja Božjega kraljevanja i obnove, ozračje se utišava i svaki titraj dobiva svoju vrijednost, svaki dah svoje mjesto, svaki zvuk svoje značenje. Traženje i otkrivanje, susret i prepoznavanje ulaze u novo motrište, ali na temeljima proživljenoga, noseći sa sobom iskustvo svoje življenosti. Zazivanje, traženje i prepoznavanje Prisutnosti kao i radost zajedništva u Njemu obilježuje to liturgijsko vrijeme. Ti su naglasci vidljivi u svim odlikama, nutarnjim gibanjem i izvanjskim očitovanjima liturgijske proslave i kršćanske duhovnosti došašća s istaknutim likovima proroka, sv. Ivana Krstitelja i Blažene Djevice Marije.
 
     Hrvatska riječ prisutnost otkriva postojanje ‘pri nečemu ili nekomu’. ‘Biti pri’ vezana je ponajprije uz sadašnjost. Slični su se pojmovni izrijeci na taj način oblikovali i u drugim jezicima. Najviše ih u europskome kontekstu ima poveznicu s latinskim korijenom na koji ću se uskoro osvrnuti. Posebnost nudi njemački, a nju je dobro u jezicima usporediti s riječima koje se tiču ‘sadašnjosti’. Tako nailazimo na riječ anwesend koja očito smjera na neku oslonjenost, na blizinu, dok riječ za ono što je sadašnje (gegenwertig) u sebi sadrži sučeljenost s nečim, biti okrenut nasuprot, prema nečemu/nekomu, licem u lice, oči u oči, što se najviše odražava u riječi nazočnost. Nazočnost je uži pojam od prisutnosti. 
 
     Naveo sam to zbog toga da bismo u razmišljanju o prisutnosti vidjeli raznolikost mogućnosti prisutnosti i prisuća, a u povezanosti s liturgijom. Pomoć nam dolazi od latinskoga pojma za prisutnost - praesentia, iz kojega jezici izvode riječi za sadašnjost i sadašnje, pa čak i za dar (present, presente). Kao što je vidljivo, dolazi od glagola prae-esse, sastavljenoga od prijedloga ‘pred’ i glagola ‘biti’. Ta se složenica može tumačiti prostorno, kao nešto što je pred nekim, ali dopušta mogućnost vremenskoga odnosa, to jest da je nešto ‘prije‘ nekoga i nečega. U svijest doziva i izravnost, neposrednost. Bilo kako bilo, lijepo je misao proširiti na područja blizine, nazočnosti, dara i predpostojanja.
 
 
Dva molitvena teksta
U liturgijskim tekstovima došašća pojam ‘praesentia’ i njemu slični nisu česti, za razliku od onih koji se tiču bdjenja i iščekivanja. No, oni koji su prisutni imaju posebnu znakovitost iz koje se iščitava značenje. Tako u Rimskome misalu u došašću pronalazimo dvije molitve koje navodim u nastavku, s time da upozoravam na odstupanje hrvatskoga prijevoda u slobodi koja izostavlja riječ prisutnost, zbog čega se ne vidi težina te riječi i razloga njezine ugrađenosti u molitvu:
 
a) Zborna molitva utorka prvoga tjedna došašća: »Gospodine Bože, vapijemo k tebi: oprosti nam grijehe i pomozi u nevoljama života; utješi nas dolaskom svoga Sina (ut, de Filii tui venientis praesentia consolati), da nas više ne okuži stara zloća grijeha.« Premda bi trebalo točnije prevesti i ostali dio teksta, onaj koji nas zanima kaže: »da, utješeni prisutnošću tvoga Sina koji dolazi«. Čini se nevažnim detaljem, ali molitva govori o utjesi prisutnošću, a ne samo dolaskom Isusa Krista. Osjeća se trajnost koja očito seže u cjelovitost Božjega plana. Uz to svakako je važno uočiti povezanost s utjehom kao čvrstim osloncem i zajedništvom, što se vidi i u sljedećoj molitvi:

b) »Svemogući Bože, ti nas po Ivanu Krstitelju opominješ da pripravimo put Kristu Gospodinu. Ne dopusti da klonemo od umora i bolesti dok čekamo dolazak tvoga Sina koji nam vraća snagu i zdravlje (qui caelestis medici consolantem praesentiam sustinemus).« Zbog velikoga odstupanja prijevoda od izvornika, vrijedi navesti cijeli tekst molitve na latinskome: »Omnipotens Deus, qui nos praecipis iter Christo Domino praeparare, concede propitius, ut nullis infirmitatibus fatigemur, qui caelestis medici consolantem praesentiam sustinemus.« Kao što vidimo, u izvorniku se uopće ne spominje Krstitelj, nego samo pripravljanje puta; kao ni vraćanje snage i zdravlja. Ova molitva Srijede drugoga tjedna došašća donosi nijansu u sintagmi utješna prisutnost nebeskoga Liječnika, a latinski tekst ne sadrži riječ dolazak. Tako je pojam prisutnosti puno širi i time govorljiviji u liturgijskome smislu.
 
     Vrijeme došašća je poput vremena epikleze, zaziva za Božju prisutnost snagom Duha Svetoga. I terminologija koja prevladava u liturgijskim navještajima pokazuje zaziv, čežnju, tihu prisutnost: glas, koraci, rosa, straža, bdjenje, novost, radost, ispunjenje… 
 
     Zajednica vjernika slavi bogoslužje u iščekivanju i nadi da će Božje obećanje postati stvarnošću. To epikletsko raspoloženje i stav očituje se u raznim liturgijskim elementima. Cjelina liturgijskoga slavlja živi od obećanja i zbilje Božje prisutnosti (praesentia Dei); od obećanja da je on tamo gdje su dvojica ili trojica skupljeni u njegovo ime (usp. Mt 18, 20). Ipak, ta se prisutnost ne može jednostavno pretpostaviti, nego za nju valja iznova moliti, u povezanosti s vjerom Crkve i pojedinih vjernika, kao i u povezanosti sa spomenom i nadom.