Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Dva stola euharistijskoga slavlja

O gozbenome karakteru euharistije
 
 
 
Milan Dančuo
 
Euharistijsko slavlje sastoji se od dva stola: stola riječi i euharistijskog stola. Gledajući povijesno, granice raznih dijelova mise ipak nije moguće jednostavno razlučiti. Sve do Drugoga vatikanskog koncila liturgija riječi promatrana je kao neka vrsta preludija misi i razlikovala se od misne žrtve. Pojedini pretkoncilski autori dijele misu na prvi, tzv. didaktički dio, koji podrazumijeva današnju liturgiju riječi, te »pravu« misu, odnosno drugi dio mise, kao žrtvu i spomenčin Kristove žrtve na križu. Činjenica da katekumeni u početcima nisu mogli sudjelovati u žrtvenom dijelu mise, a u nekim povijesnim razdobljima mogli su biti prisutni samo do navještaja Evanđelja, dovela je do ideje da se prvi dio misnoga slavlja promatrao kao manje važan, jer se smatralo da pravo slavlje započinje tek s prinosom darova. Ipak, slavlje se uvijek treba promatrati kao jedinstvena cjelina, kako nam već svjedoči Apologija mučenika Justina iz 2. stoljeća. Zajednica se susreće s Gospodinom koji progovara svojom riječju, a zatim se susreće s njim u svetoj gozbi. Tako se euharistija sastoji od dva stola s kojih se kršćani duhovno hrane riječju i Kristovim tijelom. 
 
Novi teološki naglasci
Liturgijskom obnovom Drugoga vatikanskog koncila dolazi do promjene u shvaćanju dijelova mise i pridavanja razmjerne važnosti stolu riječi i euharistijskom stolu. Nekoliko naglasaka pomažu u našim promišljanjima. Br. 47 konstitucije Sacrosanctum Concilium sažima povijesnu usredotočenost promatranja misne žrtve kao posadašnjenja Kristove žrtve na križu. Naime, Krist na Posljednjoj večeri ustanovljuje euharistijsku žrtvu svojega tijela i svoje krvi kako bi njome kroz stoljeća ovjekovječio žrtvu na križu, do ponovnog dolaska na kraju vremena. Veći naglasak na žrtveni karakter euharistije koncilski dokument uravnotežuje obnavljanjem gozbenog vidika euharistije: spomenčin Kristove smrti uskrsnuća jest sakrament dobrote, znak jedinstva, sveza ljubavi, odnosno vazmena gozba u kojoj se blaguje Kristovo tijelo. U br. 51 iste konstitucije govori se o važnosti prvoga stola, stola Riječi, te se određuje: kako »bi se vjernicima pripravio što bogatiji stol riječi Božje, neka se naširoko otvore biblijske riznice tako da se tijekom unaprijed utvrđenog broja godina narodu pročita istaknutiji dio svetih Pisama«.
 
     Novost je liturgijske obnove dakle obnavljanje važnosti dvaju dijelova mise te njihove jedinstvenosti i nerazdruživosti. To potvrđuje br. 56 liturgijske konstitucije kada napominje da su dva dijela od kojih se misa sastoji: bogoslužje riječi i euharistijsko bogoslužje, a oni su među sobom tako usko povezani da tvore jedan bogoštovni čin. Stoga je koncilskim ocima bilo posebno na srcu da se u katehizaciji vjernike brižno pouči o važnosti njihova sudjelovanja u cijeloj misi, od samoga početka. Time su i razmišljanja o tome od kada »vrijedi« misa ako vjernik na nju zakasni suvišna, jer se smisao udioništva u slavlju promatra ne pod pravnim vidom, već kao djelatno udioništvo na dva Kristova stola. I konstitucija Dei Verbum u br. 21 ističe važnost ‘dvaju stolova’ u euharistiji: »Crkva je uvijek častila božanska Pisma kao i samo Gospodinovo Tijelo jer ona – iznad svega u svetom bogoslužju – ne prestaje uzimati i vjernicima pružati kruh života sa stola kako Božje riječi tako i Kristova tijela.«