Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Euharijstijsko klanjanje

Pobožnost rođena iz slavlja
 
 
 
Domagoj Volarević
 
Uvidi u povijesni razvoj kršćanstva pokazuju da su na oblikovanje njegova bogoslužja jednim dijelom utjecale i neke ne odveć ispravne pojave: krivovjerja koja su se pojavljivala u povijesti redovito su se ispravljala ne samo doktrinarnim proglasima ili čak osudama, već i nastojanjem oko ispravnog očitovanja tih istina u bogoslužju Crkve, ali i izvan bogoslužja – u raznim oblicima pobožnosti. U takvom kontekstu možemo promatrati i danas omiljenu pobožnost euharistijskoga klanjanja. Istina koja na prvu zvuči neobično jest da kršćansko štovanje Euharistije kao forma samo po sebi nije ništa neobično ili posebno. Zašto? Svako naime slavlje euharistije u stanovitoj mjeri ujedno jest i štovanje Presvetoga! Daljnje relacije mogu se uočiti u svakome sakramentalnom slavlju, i ne samo euharistijskome. Dobro je zato imati na umu da ono što se u našem današnjem shvaćanju obično podrazumijeva pod pojmovima štovanje euharistije i euharistijsko klanjanje, preciznijim rječnikom je zapravo štovanje posvećenih euharistijskih prilika izvan slavlja Euharistije, odnosno izvan sakramentalnoga obreda! Povijest ove pobožnosti duga je i ima korijene u razvijenome srednjem vijeku, ali je oblike čašćenja euharistijskih prilika moguće susresti u ranijim razdobljima. 
 
 
Povijesna i teološka pozadina
Razni oblici euharistijske pobožnosti u razvijenome srednjem vijeku nastali su, između ostaloga, i kao odraz teoloških postavki kojima je Crkva nastojala promicati ispravan nauk o euharistiji, opirući se krivim učenjima i pogrješnim stavovima o euharistiji i Kristovoj prisutnosti u euharistijskim prilikama. U razdoblju od 12. do 14. stoljeća Crkva se susreće sa zabludama katarskoga učenja kojega su promicatelji nijekali stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji kao i vrijednost euharistije kao žrtve. Polazeći od dualističkoga suprotstavljanja materijalnoga i duhovnoga svijeta, bilo im je nepojmljivo spasenjsku vrijednost euharistije temeljiti na tvarnosti euharistijskih prilika kruha i vina. U pravovjernim zajednicama rađaju se oblici pobožnosti kojima će se nastojati njegovati ispravan nauk o euharistiji, opirući se opasnostima krivovjerja.
Drugi poticaj razvoju euharistijske pobožnosti, kako navodi E. Mazza, moguće je promatrati u onodobnome njegovanju pobožnosti prema Kristovom čovještvu, prema zemaljskome Kristu, odnosno prema Kristu u tijelu. No, i ta je pobožnost, barem dijelom, promicana kao način suprostavljanja krivovjerjima gnostičkoga i dualističkoga usmjerenja, a u kojima se bila osporavala istina o Kristovoj ljudskoj naravi: da je pravi Bog i pravi čovjek. Zbog toga se u Crkvi promiče pobožnost prema Kristovu čovještvu, koje se najviše očitovalo na križu. Krist je na križu umro, a jasnijega izraza čovještva nema: smrt je dio ljudske egzistencije na ovome svijetu. U isti misaoni krug moguće je smjestiti i buđenje zanimanja za Isusovo djetinjstvo, što pak rađa vlastitim oblicima pobožnosti (gdje je moguće smjestiti i nastanak jaslica, kao oblika pobožnosti). 
 
     Premda se oblici pobožnosti koji gaje osjećaje prema Kristovu čovještvu šire u srednjemu vijeku, njihove korijene možemo nazrijeti još u otačkome razdoblju. Prema nekima pravi začetak takve pobožnosti bio bi u slavljima Velikoga tjedna u Jeruzalemu, kako ih je je opisala Egerija (kraj 4. st.), a gdje se posebice njegovao spomen na Isusovo trpljenje, muku i smrt. Ipak nešto konkretniju osnovu na kojoj se razvija pobožnost prema Euharistiji, moguće je prepoznati u misli Pashaija Radberta, opata samostana u u Corbieu. Njegovo djelo De corpore et Sanguine Domini (844.), prepoznaje se kao prvi teološki traktat o Euharistiji. Temeljeći svoja promišljanja na spisima sv. Ambrozija, ali i na drugim ocima zapadne kršćanske tradicije, Pashazije jasno obrazlaže kako je tijelo Kristovo prisutno u Euharistiji isto ono koje je rođeno od Djevice Marije. To što je danas neosporno, u ono se vrijeme predstavlja kao novost, jer se prethodno smatralo da je Kristova prisutnost u euharistiji samo duhove naravi (prisutnost in mysterio), ali ne i istinske (in veritate). Pashazije razjašnjava da je u Euharistiji prisutno stvarno Kristovo tijelo, caro, zakriveno prilikama kruha i vina, koje ćute ljudska osjetila. Tu se radi o, kako će se kasnije govoriti, sakramentalnome fizicizmu ili sakramentalnome materijalizmu. U euharistijskoj pričesti kršćanin stoga prima božansku i ljudsku narav Kristovu; prilike kruha i vina, po zakonitosti samoga blagovanja, prelaze i postaju dio tijela onoga koji blaguje i na taj način postaju spasonosni za čovjeka. Tako Kristova božansko-ljudska narav biva potpuno sjedinjena s tijelom vjernika koji prima euharistiju.