Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Euharistija – hrana za život vjere

 
Primjeri iz euhologije
 
 
 
Milan Dančuo
 
Proučavanjem povijesnih izvora i crkvenih otaca dobiva se jasniji uvid u specifičnost euharistijskog slavlja: euharistija je oponašanje (gr. mimesis) Posljednje večere. Oponašanje se ne sastoji samo u izvanjskoj sličnosti ili kopiji obrednih elemenata, već u identitetu i jednakosti po naravi. Euharistija kao referentnu točku ima Posljednju večeru. Isus na Posljednjoj večeri čini određene geste i učenicima upućuje određene riječi, kako zapisuju novozavjetni tekstovi. Izvor po kojemu možemo spoznati najstarije temelje euharistije nije sam događaj, već tekst koji ga prenosi i zapravo je već njegova prva interpretacija. Elementi Posljednje večere nisu samo kruh i vino na koje se kasnije koncentrira zapadna sakramentalna teologija, već Kristove riječi i specifična zapovijed učenicima. Euharistija je i navještaj žrtve na križu, ali i uskrsnuća, tako da je poveznica između euharistije i novog života kojeg donosi Kristovo vazmeno otajstvo iznimno važna. Euhološki tekstovi iz bogate riznice kršćanske tradicije i povijesti slojevito ističu svezu slavljenja euharistije s vjerom u vječni život. Stoga ćemo istaknuti neke od tih molitvenih tekstova. 
 
     S Kristom je započeo novi život, nastupilo je eshatološko vrijeme kao vrijeme ispunjenja i konačnosti koje nije kraj, nego preobrazba samoga vremena. Bog je ušao u čovjekovu povijest i u njegovo vrijeme, a vrijeme je postalo mjestom Božje prisutnosti, spasenja i navještaja novog života. Liturgija već sada živi vječnost i tako preobražava vrijeme. Između dva eshatološka događaja, tj. Kristova uskrsnuća i njegova dolaska na kraju svijeta i vremena stoji euharistija kao spomenčin i predokus novoga života te sakramentalni izričaj dovršenosti. Slavlje euharistije odvija se u dinamičkome vremenu koje ne pozna univerzalno sada u sadašnjosti niti apsolutnu podjelu linearnog tijeka prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, već za one koji slave u sebi sažima i isprepliće sadašnjost koja postaje stvarno uprisutnjenje Kristova povijesnog spasenjskog otajstva i budućnost eshatološke punine koja već sada preobražava život i povijesno vrijeme čovjeka. Euharistiju u takvom dinamičkome ispreplitanju vremena možemo prepoznati kao spomenčin objavitelja života u njezinoj povijesnosti, kao hranu za život vjere u življenoj sadašnjosti te kao anticipaciju vječnoga života u eshatološkoj perspektivi. 
 
Euharistija – spomenčin objavitelja života
Smisao spomenčina u kršćanskoj liturgiji određen je Kristovim riječima na Posljednjoj večeri koje postaju polazište za kršćansko slavlje euharistije: »Ovo činite meni na spomen« (usp. Lk 22, 19). Apostol Pavao daje tumačenje tim Kristovim riječima te ističe euharistiju kao središnje slavlje Crkve: »Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež, navješćujete smrt Gospodnju dok on ne dođe.« (usp. 1Kor 11, 26). Na Posljednjoj večeri Krist upućuje poziv da njegovi učenici čine to isto njemu na spomen. Euharistija je tako poslušnost Kristovoj zapovijedi, a oponašanje Kristove večere može se promatrati na dvije razine. Prva razina je ona obredna: u prvim euharistijama, kako nam donose sačuvani povijesni izvori, može se jasno prepoznati obredna sličnost s Posljednjom večerom. Druga razina je ontološke naravi: sve što je Isus činio i govorio na Posljednjoj večeri, realizira se u euharistiji. Posljednja je večera tako tip ili model (gr. typos), a euharistija Crkve je slika (gr. antitypos). Slika u tipološkoj interpretaciji prvih stoljeća ontološki sudjeluje u tipu, odnosno modelu te sve što pripada naravi Posljednje večeri pripada po sudjelovanju i naravi euharistije.
Euharistija se u konačnici razlikuje od ostalih sakramenata budući da uz to što je djelotvoran znak Božje milosti, postaje spomenčin Kristovog vazmenog otajstva. U semitskom poimanju spomenčin (hebr. zikkaron, gr. anamnesis) nije samo puko sjećanje na određeni događaj koji se zbio u povijesti, već slavlje aktualizira i uprisutnjuje taj događaj na način da mu oživljava cjelokupnu snagu i spasenjsku djelotvornost. Križ koji je jednom zasvagda postavljen u središte ljudske povijesti, uprisutnjuje se u znakovima kruha i vina te euharistijsko slavlje svaki put iznova ostvaruje sakramentalnu i spasenjsku djelotvornost. Na taj način kršćanske zajednice kroz sva stoljeća sudjeluju u plodovima vazmene žrtve navješćujući Kristovu smrt do njegova povratka na kraju svijeta i vremena. Dodirujući stvarnost koju euharistija označuje, Crkva zahvaljuje Ocu za objavu života, zatim za oslobođenje od grijeha i smrti koje je dovršeno u Kristu i aktualizirano u sakramentu, kako bi u sadašnjosti primijenila blagodati žrtve na križu za sve ljude. Spomenčin u euharistiji je stvarna prisutnost: Krist je prisutan svaki put kada Crkva izgovara njegove riječi s Posljednje večere. Duh Sveti po epiklezi Crkve aktualizira i omogućuje djelotvornima Kristove riječi s Posljednje večere, a Crkva prepoznaje Kristovu stvarnu prisutnost kao objavu novog života.