Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Euharistija – sakrament oproštenja i pomirenja

 
Primjeri iz euhologije
 
 
 
Milan Dančuo
 
 
Svaki sakrament posjeduje vlastitu specifičnost i na drugačiji način odgovara raznim potrebitostima kršćanskog življenja, a ponajprije pomaže čovjeku u njegovoj krhkosti koja narušava sklad odnosa s Bogom. Posljedica krhkosti je grijeh kao uvreda Bogu i prekid prijateljstva s njim, s učinkom na čovjekov identitet i na odnos s drugima. Grijeh je svjestan i svojevoljan prekršaj Božje volje i na taj način označava udaljavanje od njegove milosti. Dovodi u pitanje perspektivu cjelokupne povijesti spasenja i saveza Boga s čovjekom. Čovjekov život u svojim je temeljnim postavkama dijalog s Bogom, a grijeh niječe osnovnu čovjekovu odrednicu: bliski odnos s Bogom stvaranja i saveza. Tako se niječe vlastiti poziv i dublje značenje vlastite egzistencije. 
 
       Kristovo djelo spasenja i otkupljenja donosi ponajprije oslobođenje čovjeka od grijeha. Kristovo uskrsnuće znak je konačne pobjede nad silama zla i početak pomirenja čovječanstva s Bogom. Sakrament pomirenja nije jedini sakrament koji vjerniku omogućuje izmirenje s Bogom. Sakrament krštenja urastanje je u Krista, u božanski život, te time i očišćenje od svakoga grijeha; sakrament bolesničkog pomazanja također nosi ‘ozdravljenje’ čovjeka od ranjenosti grijehom u odnosu s Bogom. Prvotni sakrament pomirenja je slavlje euharistije. Stoga ova razmišljanja posvećujemo euharistiji kao sakramentu oproštenja i pomirenja s naglaskom na shvaćanje pomirenja u prvoj Crkvi i na današnji odnos pomirenja i euharistije.
 
 
Grijeh i pomirenje u prvoj Crkvi
Sinoptička evanđelja donose nam izvještaj s Posljednje večere. Evanđelist Matej opisuje tijek na sljedeći način: »I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: ‘Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!’ I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: ‘Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha.’« (usp. Mt 26, 26-28). Posljednja večera, kao predznak Kristova otkupiteljskoga predanja, postaje temelj za slavlje euharistije, kao spomenčina Kristove muke, smrti i uskrsnuća, a Kristove riječi sadržane su u riječima ustanovljenja u euharistijskoj molitvi: »Uzmite i pijte iz njega svi: ovo je kalež moje krvi novoga i vječnoga saveza koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha«. Jedan od temeljnih naglasaka za euharistiju od samih početaka jest da se slavi in remissione peccatorum, na otpuštenje grijeha, a o tome nam govore i drugi novozavjetni spisi. U poslanici Rimljanima sv. Pavao pojašnjava smisao Kristove žrtve: »Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri. Htio je tako očitovati svoju pravednost kojom je u svojoj božanskoj strpljivosti propuštao dotadašnje grijehe; htio je očitovati svoju pravednost u sadašnje vrijeme – da bude pravedan i da opravdava onoga koji je od vjere Isusove.« (Rim 3, 23-26). Bog po Kristu donosi pomirenje i obasjava vjernike svojom svjetlošću: »Ako u svjetlosti hodimo, kao što je on u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima i krv Isusa, Sina njegova, čisti nas od svakoga grijeha.« (1 Iv 1, 7). Slično naglašava i Knjiga Otkrivenja: »Njemu koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha« (Otk 1, 5).
 
       Ono što Novi zavjet oblikuje teološki, prve kršćanske zajednice žive na jasan način u dinamici nedjeljnoga euharistijskog slavlja. Blagovanjem euharistije vjernik prima duhovne plodove i pomiruje se s Bogom pa je u tim prvim vremenima, kada još ne postoji osobna sakramentalna ispovijed u obliku kakav danas poznajemo, euharistija razumijevana kao snažna poveznica između konkretnoga života vjernika i Boga. Spis Didaché ili Upute apostolske s kraja 1. stoljeća upozorava da vjernik mora u zajednici ispovjediti svoje grijehe i padove jer ne može ići na molitvu s lošom savješću (4,14). Četrnaesto poglavlje toga spisa posvećeno je nedjelji kao Danu Gospodnjemu. Upute pozivaju da se u nedjelju zajednica okuplja, slavi euharistiju i zahvaljuje, ali tek nakon što su članovi zajednice međusobno ‘ispovjedili’ svoje grijehe, kako bi žrtva koja se prinosi bila čista (14,1). Svatko tko ima neko neslaganje s drugim treba se najprije pomiriti prije nego se okupi sa zajednicom, da prinošenje žrtve ne bi bilo oskvrnuto (14, 2). Iz ovih nekoliko svjedočanstava iz života prve Crkve razvidno je da se sakrament euharistije promatra kao Božji dar pomirenja i oproštenja grijeha, a vjernici su pozvani pomiriti se s Bogom i drugima kako bi postali dostojni tog Božjeg dara. Govor o ‘ispovijedanju’ grijeha u zajednici tada ne smjera na priznavanje grješnosti, na kajanje te na zajedničku molitvu za oproštenje.