Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Euharistija: od zahvale do ispunjenja

Nadahnuća iz popričesnih molitava
 
 
 
Domagoj Volarević
 
U  slavlju euharistije Crkva slavi Kristovo otajstvo i u njega ponire na osobit način razmatrajući Riječ Božju, koju slavi i navješćuje. Osim naviještaja Riječi u svetopisamskim čitanjima, za uprisutnjenje i iskustvo Kristova otajstva liturgija rabi i razne druge znakove i simbole. Među njima su literarne forme, izričajem prilagođene razumijevanju vjernika. U prvom redu tu spadaju misni obrasci, odnosno euhologije. To su molitve koje nisu preuzete iz Svetoga pisma (kao primjerice psalmi), nego su sastavljane u razvoju kršćanske liturgije, ali su često nadahnute svetopisamskim motivima, to jest poviješću spasenja. Glavni elementi tzv. male euhologije u slavlju euharistije su tri molitve: zborna, darovna i popričesna. Svaka od tih molitvenih formula unutar liturgijskoga slavlja ima svoju obrednu ulogu i poruku. Funkcija molitve u dinamici slavlja ne ovisi samo o teološkome sadržaju i literarnim izričajima koji se u njoj rabe, nego također o mjestu koje zauzima unutar obrednoga koteksta te o suodnosu s drugim elementima slavlja. Sve je to u službi punijega doživljaja otajstava koja se slave, kao i u svrsi prenošenja poruke te odgoja vjerničke zajednice.
 
Popričesna molitva 
Popričesna molitva – Postcommunio ili Post communionem populi naziv je molitve koju predsjedatelj euharistijskog slavlja izgovara nakon pričesti puka. Smještena je pred sam kraj liturgijskoga slavlja, nakon obreda pričesti. Po ustrojstvu euharistijskoga slavlja, kako ističe Opća uredba Rimskoga misala, spada u Euharistijsku liturgiju. Budući je smještena pred kraj slavlja, na određeni način označava i završetak euharistijske liturgije. Ipak želimo li shvatiti njeno značenje, bolje je kazati da se ona poima kao nadahnuće i poticaj zajednici pričesnika da nakon blagovanja Gospodnjega otajstva živi i životom svjedoči ono što je u svetome daru primila. U susretu s neizrecivim Božjim otajstvom, kao spontan odgovor u vjerniku se javljaju udivljenje i zahvala, pretočeni u molitvu, bilo osobnu, bilo zajedničku. Iskren doživljaj euharistije ne može ne iznjedriti zahvalu. Ipak stavljanje prevladavajućega naglaska na osobnost i subjektivnost dovelo je do nedoživljavanja liturgijskih molitvenih obrazaca i njihovog neprepoznavanja kao istinske molitve Crkve. 
 
     Za bolje shvaćanje ove tematike, dobro je uočiti jednu pastoralno-katehetsku ‘običnost’. Naime dobar dio kršćana koji su odmalena odgojeni u kršćanskome duhu, vjeri i tradiciji naučio je još od priprave za Prvu pričest da se nakon pričesti, blagovanja tijela Gospodnjega treba pomoliti. Mislilo se obično na osobnu molitvu, zahvalu nakon pričesti, kada pričesnik u tišini, u molitvi srca, kako nerijetko možemo čuti, zahvaljuje Bogu na primljenoj ­milosti sakramenta euharistije. ­Na­ravno, to je potrebno i dobro. Molitva zahvale osnovna je kršćanska molitva jer: »Što imaš a da nisi primio?« (1Kor 4, 7). Naglašavanje osobnosti i intime trenutka u kojemu se osobno prima i blaguje Krista znalo je otići toliko daleko da je osobna molitva (kao i u nekim drugim vidicima) prevladala nad zajedničkom. Zajednička molitva gledala se kao ispunjenje obrazaca i rubrika, koji mogu nositi osjećaj neživotnosti. Tako su u euharistijskome slavlju, nakon dugoga naglašavanja samo osobnosti i intimnosti srca, molitveni obrasci u nekim svojim izričajima izgubili simboličku vrijednost i snagu poruke.
 
     Mjesto popričesne molitve u liturgijskome slavlju, ako i ne gledamo njezin literarni sadržaj, upućuje nas na činjenicu da je ona prirodan zaključak, završetak slavlja. Sam položaj još se produbljuje i pozivom na molitvu, koji je jednak pozivu koji prethodi zbornoj molitvi na početku slavlja. Svećenik poziva narod na molitvi zazivom Pomolimo se – dakle, u pluralu. Ona je zajednička molitva naroda Božjega koja izvire iz susreta s otajstvom. Narav svih molitvenih obrazaca, odnosno euhologije, jest zajedničarska: iako ih izgovara samo predsjedatelj, one su molitve cijele zajednice. Čitava zajednica moli. Svećenik ih izgovara u službi predsjedanja zajednice koja moli.
Rekosmo da je molitva prvotno zahvala. Popričesna molitva u svome osnovnome sadržaju jest čin zahvale. Možda više negoli i u jednoj drugoj molitvi, izuzevši anafore, u njoj je naglašena dimenzija zahvale. Potrebno je pritom istaknuti da na izražajnoj, leksičkoj razini u popričesnim molitvama sam glagol zahvaliti ili njegove izvedenice, ne ćemo često nalaziti, ali ustroj i tematsko usmjerenje molitve ocrtava zahvalu. Još je naime sv. Augustin zapisao: »Nakon što smo sudjelovali u slavlju sakramenta, zaključujemo zahvalom!« Osim kod Augustina, ta dimenzija molitve nakon pričesti posvjedočena je i kod drugih crkvenih otaca, od kojih navodimo Ćirila Jeruzalemskoga: »(predsjedatelj) zahvali Bogu što ga je učinio dostojnim da može slaviti toliko otajstvo«. Dok je kod Ćirila naglasak stavljen na predvoditelja slavlja, u Augustina je naglašen zajedničarski element. U oba slučaja izričaji nam otvaraju još neke dimenzije slavlja, ali i obrednu ulogu same popričesne molitve. Euharistija je otajstvo koje se slavi i po slavljenju uzbiljuje Kristovo otajstvo. Ona je milost. Dar. Nije ‘obveza’ koju je po slovu zakona nužno ispuniti: u slučaju obveze nema potrebe zahvaljivati onomu tko me obvezuje slaviti. Liturgija Crkve sama naglašava tu nezasluženost i darovanost, koje rađaju zahvalnošću: »zahvaljujemo ti što si nas pozvao da stojimo pred tobom i tebi služimo« (iz Druge euharistijske molitve).