Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Gostoljubivost u liturgiji u svjetlu ‘obreda primanja’

 
 
 
 
Ivan Šaško
 
Da bismo ušli u nutarnju narav ‘obreda primanja’ (ugošćivanja) u liturgijskim slavljima, dobro se prisjetiti pojedinih biblijskih dijelova koji pokazuju ‘ugošćenost’ svijeta i čovjeka, a zatim i odgojni put kojim Bog poučava svoj narod i vjernike ne samo prepoznavati gostoljubivost nego ju i živjeti.
     Kao i u drugim slučajevima, treba početi od okosnicâ povijesti spasenja, najprije od Stvaranja, od Božje ljubavi koja neoblikovanost i pustoš (hebr. tohu vabohu) preobražava u gostoljubiv prostor i boravište u kojemu Bog ugošćuje čovjeka u svome Biću; stvara ga na svoju sliku i smješta u Vrt. Grijeh prvih ljudi može se nazvati i odbijanjem Božje gostoljubivosti, izlazak iz životnoga gostoprimstva kojemu je izvorište u Bogu.
     Kao drugu točku iz povijesti spasenja vrijedno je navesti Nou koji pokazuje nutarnji odaziv Bogu i gostoljubivost za njegovu riječ po kojoj je spreman učiniti sve da bi bila ‘ugošćena’, spašena stvorenja i svijet. Zahvaljujući njegovoj gostoljubivosti ostvaruje se pomirenje za sve narode.
 
Abrahamova paradigma
Višeslojnost gostoljubivosti u Starome zavjetu pokazana je u Abrahamovu životu. On očituje gostoprimstvo kao poziv i kao savez (usp. Post 12; 17). Upravo se njega može uzeti kao etički model gostoljubivosti koju se ne shvaća kao plod dobra odgoja ili milosrđa. Naime, drugi je čovjek kao stranac, gost (E. Levinas). Prema njemu se treba postupati u skladu s prvom etičkom dužnošću, a to je gostoprimstvo. Abraham je posvuda stranac, te kao takav upućuje na nužnost prihvaćanja. Abraham pokazuje otvorenost prema gostima (usp. Post 18) pri čemu se vidi stav prema Bogu. U tome je stavu središnjost u darovanosti. Abraham je čovjek koji je ugostio Boga i Bog ga je počastio svojim prijateljstvom. Praotac vjere je ujedno i slika ljubavi prema strancima koji nisu imali nikakva prava, osim da budu ugošćeni. 
     Bog dolazi k Abrahamu kao gost s obećanjem da će dobiti sina, obilježena imenom koje objavljuje Božji osmijeh (hebr. Izak). Tako je za Abrahama plod gostoljubivosti dijete, dar za budućnost, blagoslov koji postaje obećanjem za buduće naraštaje (usp. Post 22, 17). Čovjek osmijehom vidljivo ugošćuje drugoga, olakšava susret i poziva ga otvorena lica, srca i ruku. U tim tjelesnim gestama, osobito u osmijehu, postaje vidljivim da su obje strane dionici gostoprimstva kao davatelji i primatelji. 
     Lot je primjer prihvaćanja na granici etičnosti, a Rahaba i Ruta pokazuju prisutnost strankinja unutar Spasiteljeva rodoslovlja. Mojsije pak pokazuje prihvaćanje kao obnovljeni ostvareni savez/zavjet. Zemlja koju Bog daje Izraelu je ‘erec megerim’ (‘zemlja onih koji borave’), ali se narod ponekad prema njoj ponaša kao stranac, bez zahvalnosti i brižnosti. Istina je da je zemlja uvijek Gospodinova (usp. Lev 25, 23) i da smo uvijek ugošćeni u Božjoj zemlji.
     Gledajući Stari zavjet uočavamo dvije kategorije stranaca u Izraelu: ger i nokrí. Ger je netko tko živi u Izraelu, uživa u osobnoj slobodi, prima plaću, može napredovati na društvenoj ljestvici, ali ne može posjedovati zemljište; ger je redovito siromah i zbog toga smješten u kategoriju ekonomski slabih, onih koji imaju pravo na pomoć, kao što ju imaju udovice i siročad. Gerim se nalaze pod Božjom zaštitom; Izraelci ih trebaju ljubiti kao sebe same, spominjući se da su i oni sami bili stranci u Egiptu… Zapravo, u svakodnevnome životu i nije bilo zaprjeka između Izraelaca i gerim, stranaca. Nokrí je stranac koji se privremeno nalazi u zemlji (u prolasku, na primjer kao trgovac), nema zaštitu niti posebnih prava.
 
Gostoljubivost kao bît kršćanstva
U Novome zavjetu Isus obnavlja Božju gostoljubivost u čovje­ku, vraćajući mu obnovljenu ‘vazmenu’ slobodu svojom smrću i uskrsnućem. Otac prima ljudskost u utjelovljenome identitetu Si­na i zbog toga čovječanstvo kao dar prima slobodu djece Božje. Utjelovljenje traži odgovor prihvaćanja (»K svojima dođe i njegovi ga ne primiše« – Iv 1, 11).
     Ima puno događaja prihvaćanja koje čitamo u Isusovu poučavanju. Najprije primjećujemo ‘strankinje’, žene u ‘muškome rodoslovlju’, kako ga donose evanđelisti Matej i Luka (usp. Mt 1, 1-17; Lk 3, 23-38), naročito po prisutnosti Rute. Tako vidimo: da je sam Isus bio stranac u Egiptu; da Sin Čovječji nema ni doma niti kamena na koji bi naslonio glavu; da mu zahvalnost za izlječenje dolazi iskazati samo samarijski stranac; da Isus osjeća da ni jedan prorok nije prihvaćen niti dobrodošao u svome zavičaju; da Isus pokazuje gostoljubivost na gozbi Kraljevstva za one koji sada žive u okolnostima života stranaca; da u svojim prispodobama koristi sliku dolaska stranca u nečiji dom; da sâm Isus postaje gostom i da blaguje s onima koji su smatrani strancima; da je Isus susretao baš sve, ponajprije siromašne, zatim odbačene i neprihvaćene.