Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Govor križa

Simbolizam u literarnim izričajima
 
 
 
Domagoj Volarević
 
 
Najrašireniji, pa time i najprepoznatljiviji znak kršćanstva jest križ. Premda je kao vizualna forma u religijskoj uporabi stariji od kršćanstva (npr. indijska svastika i egipatski sunčani križ), u kršćanstvu je taj znak poprimio snažnu simboličku snagu, makar danas na nekim mjestima prisutnu i vidljivu samo u tragovima. Širenjem kršćanstva križ je postao sveprisutan, pa se dogodio neželjeni fenomen: u toj sveprisutnosti simbolička snaga križa izblije­djela je ili se čak izgubila, a ostao je samo znak, znak prisutnosti kršćana, nekadašnje ili sadašnje. Ipak prisutnost križa u suvremenom je okružju i dalje vidljiva. U ‘tradicionalno’ kršćanskim zemljama križ je (još uvijek!) često vidljiv; nalazimo ga kao »simbol tradicije« i u javnim institucijama nekih naroda, a nije neobično vidjeti ga uz ceste i putove. No, kao kršćanski simbol križ je često izvučen iz kršćanskoga doživljavanja i razumijevanja, pa ga možemo vidjeti kao modni dodatak ili dio neke ‘umjetničke’ instalacije. Je li tomu uzrok suvremena vjerska ravnodušnost mnogih kršćana, ili je riječ tek jednostavno o promjeni paradigme, u kojoj simboli u novim okolnostima dobivaju neka druga značenja – pitanja su koja mogu ponovno potaknuti na razmišljanje o značenju križa u kršćanstvu. Razmišljanje o simbolu križa i o nekim njegovim prikazima može nam pomoći ponovno razumjeti i iznova cijeniti njegovu stvarnu poruku. Kao i obično ta poruka nije jednostavan iskaz da je netko tko ga nosi kršćanin ili da simpatizira kršćanstvo. Također dobro je imati na umu da, iako ga se najviše doživljava vizualno, križ nije samo umjetnički i vizualni prikaz uspravne i poprečne vodoravne grede, kao što se smisao križa ne dohvaća niti prikazom raspetoga Krista na križu. Otajstvo križa ostaje uvijek iza vidljivosti znaka.
 
Sv. Pismo i simbolizam križa
Križ je, što je nekako manje naglašeno, također i literarni pojam i izričaj. Osim što ga se likovno prikazuje, o križu se govori i piše. U povijesti kršćanske literature križ je često spominjan i korišten kao snažan katehetski element. Isus u svojim besjedama rabi križ kao simbol: »Hoće li tko za mnom neka uzme križ svoj« (Mt 16, 24). Svoje besjede o križu Gospodin će najočitije potvrditi baš na mučilu križa. Sv. Pavao piše kršćanima u Korintu: »Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja.« (1Kor 1, 18). 
 
       Kako vidimo, znatno prije nego je postao  prepoznatljiv kršćanski ikonografski, a potom i izvan kršćanstva vizualni znak i simbol kršćanstva, križ je imao i literarnu simboličku snagu. Pojmovno se već u Svetome pismu može ustanoviti kako je križ postao višeznačan: osim stvarnosti Muke, križ uključuje cjelokupno Kristovo spasenjsko djelo, što posebno razvija sv. Pavao. Značenje pojma ‘križ’ ostaje ovisno o kontekstu za koji je lako utvrditi radi li se o povijesnome događaju Muke, ili pak o cjelokupnome Vazmenom otajstvu. Ova dva značenja nikako nisu međusobno isključiva, niti su tek u nekome evolutivnom odnosu, nego je riječ o jednome otajstvu koje se rasvjetljuje i u muci križa i u slavi uskrsnuća. Mučilo koje je mnogima bilo znak sramote, postalo je znak kojim se kršćani raspoznaju. Pogani kojima se navješćuje evanđelje bili su dobro upoznati sa značenjem križa kao sredstva mučenja; Pavao, a možemo kazati i ostali apostoli, kao katehetsku metodu, tomu sredstvu koje je postalo simbol, pridaju novo značenje. Paradokslano značenje. Dotadašnji znak i simbol smrti i mučenja, postaje simbol života i slave! Usvaja se teološki simbolizam križa, nastoji se  uočiti i kristološki tumačiti i starozavjetne pralikove Kristova križa (o tome više u Živo vrelo 23(2006), br. 3.).
 
Razvoj teološkoga značenja simbola
U tome smislu na grobovima kršćana iz prvih stoljeća, obično u katakombama, moguće je uočiti križ kao ikonografski simbol. Pored toga i na okupljalištima kršćana iz toga doba nailazimo na urezane križeve, nešto što bismo danas nazvali grafitima. Iako u najranije doba kršćanstva kršćani izbjegavaju križ grafički prikazivati zbog kontroverza, ipak je, općenito govoreći, u prvim stoljećima križ prisutan i kao ikonografski element, ali i kao literarni simbol. Čini se da su pravi zamah i poticaj likovnom simbolizmu križa dala dva događaja. Prvi je onaj vezan uz viđenje cara Konstantina na Milvijskom mostu 312. godine: vidio je križ s Kristovim anagramom (grčka slova XP, početna slova Kristova imena na grčkom jeziku Xpistos), te mu je obznanjeno da će u tome znaku izvojevati pobjedu – En touto nika, ili, prema kasnijoj latinskoj prilagodbi: In hoc signo vinces. Drugi događaj neizravno je vezan uz Konstatina:  njegova majka, carica Jelena dala je prekopati brdo Kalvariju gdje je pronađen križ na koji je Krist bio raspet. Tako relikvija Kristova Križa i Konstantinovo viđenje stvaraju zanimljiv okvir za kasnija očitovanja i prikaze križa. Koliko literarno korištenje pojma ‘križ’, kao simbola Krista, njegova vazmenoga otajstva i samih kršćana, prati ovu likovnu simboliku, svakako je zanimljiva tema. Možemo naslutiti da likovni simbolizam redovito upotpunjuje literarni i obratno. Mi ćemo se zadržati na izričajima i na simbolizmu križa u nekim otačkim i liturgijskim tekstovima.