Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Iščekivati Prisutnoga

 
Misli o duhovnosti došašća
 
 
 
Ante Crnčević
 
Umjeti iščekivati i njegovati duhovnost iščekivanja danas postaju sve težim zahtjevom koji se stavlja pred čovjeka, navlastito pred onoga koji želi hoditi putem evanđelja. Danas se, naime, sve pokazuje žurnim, neodgodivim. Za čekanje nema vremena, jer čekanje je, reći će se, ‘gubitak vremena’. Što se ne može postići odmah, to kao da i nije potrebno. Od toga se lako odustaje i biva proglašeno nedostižnim. Stoga čovjek danas, čini se, ne čeka nikoga i ne iščekuje ništa. Ili barem želi graditi kulturu u kojoj bi sve bez odgode bilo dostupno i ostvarivo. On želi postići, djelovati, imati… Iščekivanje bi tako pokazalo čovjekovu nemoć i ovisnost o drugomu. Zato iščekivanje ne nalazi mjesta u njegovim brigama, još manje među životnim stavovima. Pomišlja da bi stekao sve kada bi mogao gospodariti vremenom. No, vrijeme mu svakoga trenutka izmiče iz ruku. Trenutak u kojemu pomisli da ga je stekao, već je iza njega, izvan njegove moći, i nestaje u prošlosti. Posjedovanje vremena stoga se prepoznaje u umijeću njegova gubljenja, u mudrosti prihvaćanja prolaznosti. 
 
     Nemoć ispravnoga vrjednovanja vremena rađa nesposobnošću za strpljivost. Gdje nema strpljivosti, sužava se prostor za drugoga; drugi postaje smetnja jer ‘zauzima’ vrijeme za koje mislimo da pripada nama. Životno ‘naguravanje’ s vremenom istiskuje druge iz prostora življenja i iz obzora u kojemu bismo htjeli vidjeti radost i puninu života. 
 
     Neumijeće ophođenja s vremenom prenosi se i na odnos s Bogom. Nestrpljivi smo sa Strpljivim, s onim od kojega je sve, pa i vrijeme. Njemu vrijeme nije prepreka, jer sve je u njemu; i duljina vremena u kojemu iščekujemo ispunjenje njegove pravednosti i ljubavi, ne niječe njegovu blizinu. On je, naime, »onaj koji dolazi«, »isti je jučer, danas i uvijeke« (usp. Heb 13, 8). Zato prorok opominje: »Ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i ne će zakasniti!« (Hab 2, 3). Rasvijetljen istinom Kristova vazmenoga otajstva, pisac Poslanice Hebrejima o njemu kaže: »Jer još malo, sasvim malo, i Onaj koji dolazi doći će i ne će zakasniti« (Heb 10, 37). Onaj koji je čekan i željen, ne kasni, jer žudnja i čekanje daju unaprijed iskusiti njegov dolazak. 
 
     Nestrpljivost s vremenom i nespremnost za čekanje očituju čovjekovu nemoć prihvaćanja čežnje koja je utisnuta u njegovo srce. No, svaki put kada zastane pred životom, čovjek u sebi otkriva čeznuće koje ga trajno prati: kao dijete želi odrasti, u odraslosti čezne za ostvarenjem i uspjehom, u odmakloj dobi iščekuje vrijeme mira i odmora… Na kraju, »dolazi vrijeme u kojemu otkriva da se uistinu malo nadao, ako nije ostalo ništa čemu bi se nadao« (papa Benedikt XVI.). Čovjekova je čežnja neispunjiva u vremenu, jer najdublja čovjekova čežnja nadilazi vrijeme. Čežnja i iščekivanje otkrivaju se kao temeljne odrednice ljudskoga života; no, ne kao znak čovjekove nesavršenosti i nedovršenosti, nego kao put trajnoga rasta do punine koja je onkraj vremena. 
 
     Advent je milosno vrijeme koje nas uči iščekivanju, hraneći u nama čežnju za Bogom, oslonjenu na Božju čežnju za nama. Zar bi bilo moguće čeznuti za Bogom i iščekivati njegov dolazak da već nismo iskusili ljepotu njegove prisutnosti i snagu njegove blizine? Advent je iščekivanje Prisutnoga.
 
 
Liturgija – igra spomena, prisutnosti i iščekivanja
Oblikovanje početka liturgijske godine kao vremena priprave i iščekivanja izraslo je iz kršćanske svijesti o Bogu prisutnom u ljudskoj povijesti te iz spoznaje da njegova prisutnost vodi povijest k njezinu ispunjenju. Liturgijska dinamika iščekivanja i čežnje za Bogom ne niječe njegovu prisutnost, nego ju čini djelatnom u životima ljudi i preobrazbenome hodu kroz vrijeme. 
 
      Za stolom posljednje večere Isus, kako zapisuje evanđelist Ivan, obećaje učenicima dar Duha Svetoga i kaže im: »Odlazim i dolazim« (Ypago et erhomai), odlazim Ocu i dolazim k vama (Iv 14, 28). Površno čitanje te Isusove pouke nosi opasnost njezinoga razumijevanja u značenju dvaju vremenski razdvojenih događaja: odlazim i doći ću, ili: odlazim i vratit ću se. Pouka je, međutim, izrečena dvama glagolima u prezentu: odlazim i dolazim, čime se izriče da Isusovo zajedništvo s Ocem ne umanjuje zajedništvo s učenicima. Nije riječ o dvama susljednim činima, nego o njihovoj neodvojivosti, štoviše, o jedinstvenome događaju. Isus odlazi k Ocu da bi na nov način bio sa svojim učenicima. Njegova se prisutnost i dalje kuša po njegovu dolaženju. Iščekujemo Prisutnoga. Možemo ga iščekivati samo u snazi njegove prisutnosti, u snazi Duha Svetoga po kojemu ostaje trajno prisutan u nama. U dubini vjernikova srca plamti »tiho iščekivanje Prisutnosti« (brat Roger iz Taizéa). Stoga je advent na jedinstven način »vrijeme prisutnosti i iščekivanja Vječnoga« (papa Benedikt XVI.). Kršćanski je život iščekivanje Krista ne zato što on ne bi bio prisutan među nama, nego upravo suprotno: iščekujemo Krista jer on svojom prisutnošću hrani našu nadu u ispunjenje potpunoga zajedništva s njime u Očevoj slavi. Da nije među nama, naša bi iščekivanja usahla, nade izblijedjelje, a čežnje potonule u kratkotrajna zadovoljstva trenutaka prolaznosti.