Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Ispitivanje savjesti

 
 
 
Ante Vučković
 
Praksa ispita savjesti je stara. Nalazimo ju u stoicizmu. Seneka u svome djelu O gnjevu opisuje praksu propitivanja savjesti na sljedeći način: »Sva osjetila valja dovesti do čvrstoće. Po svojoj su naravi otporna ako ih duša prestane kvariti. Nju svakodnevno valja pozvati da položi račune. Ovo je činio Sestio kada bi na koncu dana, nakon što bi se povukao u noćni odmor, propitivao svoju dušu: ‘Koje si svoje zlo danas izliječila? Kojoj si se mani suprotstavila? U kojem si dijelu bolja?’ Prestat će i bit će umjereniji gnjev koji zna da će se morati svakoga dana pokazati pred sucem. Ima li dakle išta ljepšega od ovoga običaja pregleda cijeloga dana? Kakav li san dolazi nakon ispita samoga sebe, kako miran, kako dubok i slobodan nakon što je duša bila pohvaljena ili upozorena i promatrač samoga sebe i tajni cenzor samoga sebe spoznao svoje običaje! Služim se ovom sposobnošću i svakoga se dana stavljam u proces. Kada se svjetlo udalji od moga pogleda, a moja žena, koja poznaje moje običaje, šuti, ispitujem cijeli svoj dan i mjerim svoja djela i svoje riječi; ništa ne skrivam od sebe samoga, ništa ne zanemarujem. Zašto bih se trebao bojati kakve svoje pogreške ako mogu reći: ‘Gledaj da to više ne činiš i sad ti opraštam. U ovoj si raspravi govorio odveć polemički: nemoj se ubuduće sukobljavati s neznalicama; ne će naučiti oni koji nikada nisu ništa naučili. Onoga si opomenuo puno nasilnije nego što si trebao, tako ga nisi ispravio, nego uvrijedio: za ostalo vidi ne samo je li istinito to što kažeš, nego i to je li onaj komu govoriš u stanju podnijeti istinu; dobar pozdravlja opomene, loš teško podnosi onoga tko ga opominje.’« (Seneca, De ira, 3, 36). 
 

     Stoici su se uvelike oslanjali na Sokrata. On je o svojoj savjesti govorio kao o nečemu što je samo njemu dano i po čemu je sebe smatrao privilegiranim i izabranim. Glas je dan Sokratu, ali mu ne pripada jer on nije njegov vlasnik. Sokrat je izabran da bude u službi svojim građanima. Onako kako glas ophodi s njime tako on treba ophoditi s Atenjanima. »Čudno bi bilo moje ponašanje, Atenjani, ako bih – kao što su me nekoć postavili u bojni red kod Potideje, Amfipola i Dela vojskovođe koje ste izabrali da mi zapovijedaju; tamo sam ustrajao na svom položaju i izložio svoj život opasnosti, kao i mnogi drugi – sad, iz straha od smrti ili nečeg takvog, zanemario dužnost da provodim život u filozofiji i propitkivanju sebe i drugih, koju mi je, kako sam saznao i uvjerio se, naložio bog. To bi bilo strašno! Tad bi me uistinu mogao netko po pravdi optužiti pred sudom da ne vjerujem u bogove jer bih (na taj način) prezreo proroštvo, bojao se smrti i smatrao sebe mudrim, iako to nisam.« (Platon, Obrana Sokratova, 28e-29a). 
 
     Sokrat zbog glasa koji mu je dan propituje sebe, a zbog poslanja propituje druge. Glas je dan njemu, a on je dan Ateni. Što znači taj glas i kako se ponaša vidljivo je na Sokratu i u onome što on radi. Stoicizam je u ovom nutarnjem glasu vidio božansku prisutnost, dakle najplemenitiji i najuzvišeniji dio u čovjeku i započeo je s praksom redovitoga ispitivanja savjesti. Kršćanstvo će preuzeti praksu ispitivanja savjesti, ali će shvaćanje savjesti i praksu njezina propitivanja uskladiti s objavom. Sv. Jeronim, komentirajući Ezekielovo viđenje četiriju bića (Ez 1, 4-10), ljudsko će lice poistovjetiti s razumskim dijelom duše, lavlje lice s hrabrim, a volunjsko lice s požudnim dijelom duše. Orlovsko će lice dobiti posebno mjesto. To je savjest, najviši dio ljudske duše koji je najmanje pod utjecajem grijeha i koji se izdiže prema kozmosu, prema Logosu po kojemu je cijeli svemir uređen. Savjest je tako dobila ulogu povezanosti s redom u svemu stvorenju i sposobnošću pojedinca da se uzdigne do spoznaje naravnoga zakona i otkrića dobrote u svemu što jest. No, to još ne kaže puno o praksi ispitivanja savjesti.
 
     Sokratu je bilo jasno da njegov odnos prema savjesti uvelike utječe na njegov život. Osim toga, glas koji je dobio, može i nestati. Kako se glas ne bi udaljio, potrebno mu je biti poslušan. Poslušnost glasu oblikuje Sokratov život te glasu daje pravo da ga i dalje prati. Ako bi Sokrat prestao biti poslušan glasu, za njega bi to bilo strašno. Bio bi neposlušan bogovima i izgubio bi najdragocjenije što je od njih dobio te više ne bi imao mjerodavnih uputa prema kojima bi oblikovao svoj život. To bi i za Atenjane bilo katastrofalno jer ih on više ne bi mogao propitivati i biti im na usluzi svojim pozivom.