Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Jednostavnost u liturgijskoj arhitekturi i umjetnosti

 
 
 
Milan Dančuo
 
Promišljanje o odnosu liturgije i umjetnosti te otkrivanje bogatstva u jednostavnosti nužno polaze od raščlambe umjetnosti u estetičkome iskustvu i arhitekture s njezinim elementima. Njemački filozof A. G. Baumgarten definira estetiku kao »znanost o osjetilnoj spoznaji«. On naime smatra da estetička vrijednost nekog predmeta leži u tome da pruži snažna iskustva u smislu osjetilne spoznaje, više dakle od estetske privlačnosti percipirane vizualnim osjetom. Antika i srednji vijek promatraju kategoriju lijepoga kroz ontologijsku prizmu, no klasični grčki filozofi smatraju umjetnost tek kao »oponašanje« (mimesis) ideje ili neke stvari u prirodi pa su time umjetnici oni koji vežu svoja djela uz osjetilno i stvaraju na taj način lijepi privid. U filozofiji je estetika disciplina koja kao opća teorija umjetnosti ispituje tijek umjetničkoga stvaranja i doživljavanja, prosuđuje vrijednosne sadržaje i oblike umjetničkoga djela, njegov izvor i smisao. Estetika tako preuzima ulogu niže vrijedne vrste spoznaje nasuprot onoj bitnoj spoznaji koja pripada filozofiji. Klasični idealizam određuje nadalje umjetnost kao najniži stupanj apsolutnoga duha (umjetnost, religija, filozofija) i to upravo zbog njezine osjetilne naravi. Iako pojam estetike i u današnje vrijeme prolazi određenu krizu i nijekanje vrijednosti, umjetnosti i estetici se ipak ponovno vraća ontologijska funkcija, budući da umjetnost i jest jedan od temeljnih načina na koji se otkriva smisao postojanja u cjelini. Time će i liturgija nužno u sebi sadržavati estetiku i iskustvo osjetilne spoznaje, ali liturgijsko slavlje nema samo ulogu produciranja lijepoga, već stvara mjesto susreta između Boga i čovjeka u otajstvenoj proslavi spasenja. 
 
Jednostavnost u arhitekturi
Arhitektura je osnovni i polazišni okvir u kojem se ostvaruje kriterij jednostavnosti, primijenjen na umjetnost i na liturgijsku estetiku. Već su pojedini znameniti arhitekti naglasili važnost jednostavnosti u arhitekturi. Francuski arhitekt Auguste Perret, oblikovatelj mnogih liturgijskih prostora, među kojima je i crkva sv. Josipa u Le Havreu u Francuskoj, definirao je arhitekturu kao umjetnost organizacije prostora koja se izražava konstrukcijom. Na tragu Perreta je i poznata krilatica Less is more (»manje je više«) arhitekta minimalizma Ludviga Miesa van der Rohea, koju su kritizirali mnogi predstavnici post­moderne arhitekture poput Roberta Venturija, raznim protu-krilaticama, kao na primjer Less is a bore (»manje je dosadno«) ili More is not less (»više nije manje«). Naime, odnos složenost-jednostavnost i na području arhitekture je vrlo kompleksan i zamršen. Za Augusta Perreta kompozicija je umijeće okupljanja najsloženijih funkcija u najjednostavnijem volumenu. Time je i sama arhitektura umjetnost jer u osnovnom uređenju arhitektonskih elemenata teži skladnom volumenu. I prema znamenitom arhitektu Le Corbusieru, autoru kapele Notre Dame du Haut u Ronchampu, povijest pokazuje tendenciju kretanja duha prema jednostavnom. Jednostavnost je, prema njegovu mišljenju, posljedica prosuđivanja i izbora, ali i određeni znak vještine. Oslobađanjem od složenosti moguće je pronaći načine kojima se izražava stanje čovjekove svijesti. 
     Talijanski arhitekt Bruno Zevi smatra da arhitektura ne proizlazi iz zbroja širina, dužina i visina konstruktivnih elemenata što obuhvaćaju prostor, već upravo iz praznine obuhvaćenoga prostora, iz unutrašnjeg prostora u kojemu se ljudi kreću i žive. Slično tome i Henri Focillon, povjesničar umjetnosti, zaključuje da možda ipak u unutrašnjoj masi leži duboka stvarnost same arhitekture. Dajući određen oblik tomu ‘šupljem prostoru’, arhitektura doista stvara vlastiti svemir, ako se dobro promisli. Prema Focillonu, jedinstvena je povlastica arhitekture među svim umjetnostima ta da samo ona gradi nastambe, crkve ili građevine, ali ne tako da ogradi neki prikladan prostor i da ga opaše omotačem, nego da stvori nutarnji svijet, koji sebi mjeri prostor i svjetlost po zakonima geometrije, mehanike i optike, a koji su nužno sadržani u prirodnome poretku, no s kojima priroda nema ništa zajedničko. Iz navedenoga proizlazi da je nužan pravilan odnos arhitekture i umjetnosti. Već je sama arhitektura umjetnost, ali i pojedini arhitektonski elementi postaju okvir za stvaranje umjetničkih i ikonografskih izričaja. 
     Polaziti od unutarnjeg, od središta, temeljan je teološki i liturgijski kriterij i za arhitektonsko i umjetničko oblikovanje liturgijskih prostora. Time se ne zanemaruje izvanjski izgled, već kako promišlja Le Corbusier, vanjsko je uvijek druga vrsta unutrašnjeg. Slično tome, i vanjski izgled liturgijske građevine uvijek je odraz puno važnijeg elementa, onog unutrašnjeg, odnosno samoga Krista. 
     Jednostavnost u arhitekturi može se izraziti dvjema osnovnim mogućnostima oblikovanja prostora: zatvorenim tijelom koje prostor izolira u svojoj unutrašnjosti, te otvorenim tijelom koje zahvaća dio prostora povezanog s beskonačnim. Protežnost prostora i naglasak na njegovu jednostavnost mogu se učiniti vidljivim pomoću tijelâ otvoreno postavljenih ili nanizanih u dubinu prostora i slično. Kriterij jednostavnosti možda će se tako protumačiti u fukcionalističkome smislu, no važno je naglasiti da funkcionalističko ne znači da odgovara samo nekoj funkciji, zato što neka građevina zadovoljava određene funkcije, a ipak nužno ne pripada funkcionalističkoj arhitekturi. Ono što je funkcionalističko jest recipročni odnos koji od oblika stvara funkciju, a oblik stvara od funkcije. Upravo tu leži arhitektonski potencijal jednostavnosti i simbolička vrijednost oblika. 
     Arhitektura je stoga umjetnost organiziranja i konstruiranja prostora, pri čemu se uspostavljaju jednostavni prostorni odnosi između unutrašnjosti i vanjštine građevine, odnosi između bliže i dalje okolice, te odnosi u sustavu organizacije nekoga šireg naselja. Arhitektonsko djelo tako je sklop neodvojivih i međuovisnih elemenata: funkcije, konstrukcije i kompozicije, koje je teško promatrati zasebno, pa se vrijednost arhitektonskog djela pokazuje u vještini uspostavljanja međusobnih odnosa spomenutih elemenata u cjelovitu višeslojnom životnom funkcioniranju. Ako će prostorno oblikovanje uzeti u obzir načelo jednostavnosti, tada će i sam prostor postati umjetnost i omogućiti stvaranje konkretnih umjetničkih izričaja i estetičkog iskustva.