Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Klanjanje svetomu Križu

Povijesno-teološka promišljanja
 
 
 
Milan Dančuo
 
Struktura slavlja Uskrsa u prvim kršćanskim vremenima vrlo je jednostavna: nakon pashalnoga posta od jednog ili više dana slijedi noćno okupljanje zajednice u molitvi i čitanju Božje riječi te slavlje euharistije. Iako je u početcima naglasak bio stavljan na Krista kao pashalnog Jaganjca, koji svojom krvlju donosi otkupljenje svijetu, kasnije taj naglasak prelazi na Kristovo uskrsnuće. Pod utjecajem Crkve u Jeruzalemu tijekom 4. stoljeća dolazi do procesa fragmentacije u kojemu različiti trenutci i događaji koji tvore Kristovo djelo spasenja postaju oslonac za oblikovanje zasebnih liturgijskih slavlja. Liturgijsko slavljenje na taj način, uz anamnesis, tj. spomen-čin pashalnoga otajstva, dobiva i novu dimenziju – mimesis, obredno oponašanje posljednjih događaja iz Isusova zemaljskoga života, i to dan po dan, a u Trodnevlju pazeći i na određene sate. Stavljajući u taj kontekst obred klanjanja svetome Križu na Veliki petak, razmišljanja se usmjeruju prema važnim elementima povijesnoga razvoja.
 
 
Klanjanje Križu u Jeruzalemu
Neprocjenjive podatke o jeruzalemskoj liturgiji krajem 4. stoljeća donosi nam djelo »Putovanje u sveta mjesta« (Peregrinatio ad loca santa) hodočasnice Egerije između 381. i 384. godine. Egerija ne opisuje ni prirodne ljepote niti povijesne zanimljivosti, već se iznosi oduševljenje vjerskom dimenzijom svetih mjesta koja pohađa, prenosi osjećaje, slavlja i običaje tijekom liturgijske godine, a na kraju opise crkvenoga i monaškoga života. Liturgija Velikog petka u Jeruzalemu već tada je vrlo slojevita i bogata. Glede čašćenja relikvije svetoga Križa, koji je prema predaji čudesno pronašla carica Jelena nekoliko desetljeća ranije, zapisi govore više o osobnoj pobožnosti i štovanju vjernika nego o ustrojenome i definiranome obredu. U petak ujutro vjernici se okupljaju u kapeli iza Križa na Golgoti, zajedno s biskupom i đakonima te čašćenje križa traje od druge do šeste ure. Na stol prekriven tkaninom stavlja se posuda od zlata i srebra s relikvijom Križa koju cijelo vrijeme drži biskup, a vjernici prilaze pojedinačno, klanjanju se, dodiruju relikviju čelom i očima te poljupcem, a nipošto rukama. Zanimljivost ovog zapisa jest da se biskup i đakoni ne klanjanju relikviji, već su zaduženi za njezinu sigurnost zbog prijašnjih zloporaba i pokušaja krađe. 
 
 
Veliki petak u Rimu
Prve detaljnije opise čašćenja svetoga Križa na Veliki petak u Rimu donose nam liturgijske knjige iz 7. i 8. stoljeća. U najstarijim propisima papinske liturgije obredi Velikog petka započinju procesijom od bazilike na Lateranu do bazilike sv. Križa Jeruzalemskog. Papa hoda bos, kao i ostali liturgijski službenici, i nosi kadionicu ispred đakona koji nosi relikvijar s relikvijom svetoga Križa. Naime, pouzdan je podatak da je Rimska Crkva od samih početaka bila u posjedu relikvije svetoga Križa. Za vrijeme procesije pjevao se Ps 118 Beati immaculati. Sam obred klanjanja odvijao se na sljedeći način: nakon što đakon stavi relikvijar na oltar, papa ga otvara te mu se klanja u molitvi ispred oltara. Zatim ustaje, ljubi relikviju i odlazi na svoje mjesto. Nakon toga započinje klanjanje i liturgija Riječi za vrijeme koje se naviještaju odlomci iz Knjige proroka Hošee, iz Knjige Izlaska te Muka po Ivanovom evanđelju. Najprije se klanjaju biskupi, svećenici, đakoni i subđakoni, a nakon njih muškarci na rubu svetišta gdje se donosi relikvija. Budući da žene tada nisu mogle ući u svetište, subđakoni njima donose relikviju na čašćenje. Štovanje relikvije svetoga Križa i u ovim najstarijim rimskim zapisima ima više karakter osobne pobožnosti, pa je vrlo vjerojatno da čašćenje Križa pod utjecajem Istoka ulazi u liturgiju Velikog petka i stapa se s već postojećom službom Riječi. Tijekom 7. i 8. stoljeća na stolici Petrova nasljednika su poglavito pape s područja današnje Grčke i Sirije pa takav utjecaj ima i povijesno uporište. Podatak da papa u procesiji nosi kadionicu i hoda bosonog ukazuju također na istočni utjecaj toga vremena. 
 
     U gradskim i prigradskim rimskim crkvama (tituli) na Veliki petak poslijepodne vrši se slična služba klanjanja Križu. Sâm obred čašćenja dolazi nakon litanijske molitve vjernika, što je novost u odnosu na papinsku liturgiju te predstavlja daljnji razvoj obredne forme prema današnjem obliku. Nakon molitve vjernika kojom završava prvi dio obreda, odnosno služba Riječi, dvojica svećenika odlaze po euharistijsko Tijelo Kristovo posvećeno dan ranije. U međuvremenu se križ donosi ispred oltara bez posebne procesije, a drže ga dvojica akolita. Ovdje je važno napomenuti da se obred teološki uobličuje na nov način, s obzirom da se više ne klanja isključivo relikviji svetoga Križa, već Križu kao simbolu koji utjelovljuje spasenjski događaj Isusove smrti. Za vrijeme obreda klanjanja kao sastavni dio čašćenja pjeva se Ps 118 s antifonom Ecce lignum crucis, in quo salus mundi pependit. Venite, adoremus (»Evo drva Križa, na kom je visio Spas svijeta. Dođite, poklonimo se.«). Opis obreda za rimske župe odiše jednostavnošću, a čašćenje Križa bez posebne procesije pronalazi mjesto između službe Riječi i obreda pričesti. Primjećuje se razlika u odnosu na papinsku liturgiju gdje se Ps 118 pjeva za vrijeme procesije prema bazilici sv. Križa Jeruzalemskog, dok se u župama ustaljuje način pjevanja za vrijeme obreda klanjanja.