Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Krist Velikoga petka

Tragovi euhologije i obrednoga smisla
 
 
 
Ivan Šaško
 
Ako bismo kao vjernici trebali opisati Isusa na Veliki petak, što bismo rekli? Vidimo li više od trpljenja, neopisive nepravde, više od ljudske zloće i »čovjeka boli«? Vidimo li kršćanski, pogledom vjere, ili smo samo promatrači, manje ili više udaljeni od sudišta i stratišta? Dopustimo se voditi liturgijskim tekstovima da bismo otkrivali istinu koja je baš zbog svoje istinitosti tako privlačna.
 
     Sažimljući sadržaj Velikoga petka, A. Bergamini pojašnjava da taj dan nije viđen kao dan tugovanja i boli, plača i gorčine, nego kao dan razmatranja ispunjenoga ljubavlju u svjetlu Kristove žrtve, izvora našega spasenja. Dodaje: »Crkva danas ne obavlja sprovod, nego slavi Gospodinovu pobjedonosnu smrt. Zbog toga govori o blaženoj i o slavnoj muci.« 
 
     U trodjelnosti liturgije susrećemo se s Božjom riječju koja, u trima čitanjima, nosi sljedeće sadržaje: probodenost na križu u odnosu na grijeh (Izaija); Kristova poslušnost radi spasenja (Poslanica Hebrejima); Kristova predanost i otkupiteljska muka (Evanđelje). Vidljivo je kako se grijeh i spasenje pretaču u Kristovu objavu. Nakon navještaja Riječi, slijedi klanjanje križu, a zatim sveta pričest. 
 
     Gledajući taj ustroj primjećuje se obredna pozadina i snažan liturgijski govor četiriju sljubljenosti, izražen: 1. u gesti prostracije/poklonstva, to jest posvemašnjega prepuštanja, sljubljenosti sa svojom stvorenošću i otvorenosti za dar Duha; 2. u slušanju, sljubljenosti s Riječju; 3. u klanjanju i u procesijskome hodu, to jest u sljubljenosti s križem i sa zajednicom vjernika; 4. u pričesti, sljubljenosti s preporođenjem, novim nebom i novom zemljom, što je drugi oblik prostracije. Početak i završetak nisu, dakle, u suprotstavljenosti, nego u suglasju, premda izvanjski djeluju kao proturječnost: prostrtost i uzdignutost, položenost vlastite tjelesnosti, da bi se primio dar oživljenosti Duhom i preobražene tjelesnosti. To je i razlog zašto je u liturgiji ovoga dana bolja gesta prostiranja od geste klečanja. Te četiri oznake objava su Krista Velikoga petka, ali i cijeloga Trodnevlja, Gospodinova vazma. 
 
     Liturgija Velikoga petka jednostavna je, nosi odražaj onoga što izriče pojam sobrietas, ali nipošto lišena uzvišenosti i snage. U svakome svojem djeliću pokazuje da pripada staromu sloju liturgijskoga razvoja.
 
 
Lice Adama i nebeske milosti
Otkrivajući svoju uronjenost u otajstvo Krista, nakon geste prostiranja ne postoje uvodni obredi, čime se upućuje na slušanje Riječi. Najprije su ponuđene dvije molitve na izbor (bez poziva »Pomolimo se«), od kojih je prva topla, ponizna, upućena Bogu da se spomene svoga ­milosrđa (miserationum) i vazma svoga Sina, osobito njegova prolijevanja krvi, kao ustanovljenja (prevedeno i kao: započinjanja) vazma. U molitvi se izravno moli da nas Bog – kako je prevedeno na hrvatski – štiti i posvećuje, premda u izvorniku doslovce stoji: »vječnom zaštitom posvećuj« (aeterna protectione sanctifica). U djela Božjega milosrđa mogu se ubrojiti događaji povijesti spasenja kao što su: Stvaranje, Potop, Izlazak, Savez, očitovanja Prisutnosti i ljubavi, Utjelovljenje, ali posebno Kristov vazam koje se ostvaruje njegovom mukom. Molitva moli da budemo posvećeni zaštitom. Zaštitom od čega? Uvijek od Zloga, od kušnje da se pred Kristovom patnjom ne sablaznimo, nego da budemo dionici Božje volje, u čemu vjernik pronalazi posvećenost.
 
     Druga se molitva gotovo nadovezuje na prvu, jer polazi od Adamova grijeha, odnosno od njegove posljedice, smrti. Tu smrt dokida Kristova smrt te ona postaje razlogom radosti, ali je potrebna posvetna milost, vjera, da se pred Kristovom smrću ne prepadnemo, da u nju ne posumnjamo, nego da ju vidimo kao život. Ta se molitva oslanja na tekst sv. Pavla: »Tako je i pisano: Prvi čovjek, Adam, postade živa duša, posljednji Adam – duh životvorni. Ali ne bî najprije duhovno, nego naravno pa onda duhovno. Prvi je čovjek od zemlje, zemljan; drugi čovjek – s neba. Kakav je zemljani takvi su i zemljani, a kakav je nebeski takvi su i nebeski. I kao što smo nosili sliku zemljanoga, nosit ćemo i sliku nebeskoga.« (1Kor 15, 45-49).
 
     Milost mijenja naš pogled, ali nas i preobražava na sliku Kristovu. Dakle, u prvome dijelu se izrijekom spominje Kristova slika, koja i mi postajemo po milosti: »ita imaginem caelestis gratiae sanctificatione portemus«. Latinski izvornik kaže da smo nosili lik Adama, a molitva je usmjerena prema tomu da, snagom posvećenja, nosimo »lik nebeske milosti«. U toj antitezi nalazimo ključ čitanja kristološkoga sadržaja cijele liturgije Velikoga petka.
 
 
Lice ružnoće i proslave
U Četvrtoj pjesmi Sluge Gospodinova (usp. Iz 52 i 53) nailazimo na sučeljenost ekstrema: najveće odbijanje i poniženje, zatim nenadana pobjeda koju slave svi, a – semitskim rječnikom rečeno – »i kraljevi će pred njim stisnuti usta«. U predivno izrečenim prelascima slijedi opis i tumačenje odnosa muke-smrti i proslave. Ta jedinstvena osoba ima nenametnut i skroman početak, zanemaren od svijeta. Obilježja Sluge su poniženje i ružnoća. Taj lik koji naviješta Krista opisan je kao netko na kome nije bilo »ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni izgleda da bi nam se svidio« (Iz 53, 2).