Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Kristovo otajstvo u čašćenju svetih

 
 
 
Milan Dančuo
 
Crkva od samih početaka časti mučenike i svece jer u njima prepoznaje i slavi Kristovo otajstvo, njegovo spasenjsko djelo, zatim zahvaljuje Ocu za darovanu milost u Kristu koja postaje naročito vidljiva u nekim od njezinih članova. Mučenici, a zatim i svi sveci, predstavljaju oduvijek u povijesti Crkve najodličniji primjer suobličavanja Kristu i njegovoj žrtvi na križu predanjem vlastitoga života Božjoj ljubavi, a time postaju vjernicima prikladni primjeri za nasljedovanje. Kroz povijest je takav suodnos u tijeku liturgijske godine bio narušen disproporcionalnim povećanjem svetačkih slavlja pa je Drugi vatikanski koncil naglasio središnjost proslave Kristova otajstva. Konstitucija o liturgiji Sacrosanctum Concilium (br. 102) naglašava da je zadaća Crkve u određene dane tijekom godine slaviti Kristovo otajstvo spasenja »svetim spominjanjem« (lat. sacra recordatione). Na taj način Crkva slaveći otajstva otkupljenja, uvijek iznova vjernicima otvara blaga Kristove spasenjske muke i uskrsnuća te je tako Krist prisutan u svakom vremenu: vjernici se s njim susreću po liturgijskim slavljima i postaju dionici božanskoga spasenja i otkupljenja (usp. SC 102).
 
Novo uređenje kalendara iz 1969. godine
Čašćenje svetih može se, dakle, shvatiti na ispravan način jedino kroz prizmu Kristove središnjosti. Stoga koncilski oci nalažu da blagdani svetaca ne smiju nikada imati prednost pred onim blagdanima kojima se slave Kristova otajstva spasenja. Time se daje veći prostor razvoju kalendara i čašćenju svetaca u partikularnim Crkvama, narodima ili redovničkim obiteljima, a u općem kalendaru ostaju sačuvani sveci od sveopćega značenja (usp. SC 111). U konačnici, nakana je da se po liturgijskoj obnovi vjernici usmjere prema Kristovim blagdanima kojima se tijekom godine proslavljaju otajstva spasenja, pa je stoga bilo nužno započeti reformu kalendara i nanovo urediti sanktoral s jasnim kriterijem da temporal (lat. proprium de tempore) ima prednost pred sanktoralom, odnosno svetačkim slavljima te se time uspostavi uravnotežen ciklus cjelokupnog otajstva spasenja (usp. SC 108).
 
     Liturgijskom obnovom nakon koncilskih zasjedanja započinje sveobuhvatan i dugotrajan rad na reformi kalendara što i nije bio jednostavan zadatak. Consilium zadužen za izvršenje liturgijske obnove najprije određuje kriterije revizije Općega rimskog kalendara na temelju smjernica iz Konstitucije o liturgiji. Prvi kriterij je uključivanje u Opći rimski kalendar svetaca iz cijeloga svijeta, ponajprije mučenika sa svih kontinenata, kako bi se pokazala univerzalnost svetosti Crkve, a i ‘ublažilo’ snažno rimsko obilježje povijesnog kalendara, pa je bila potrebna prilagodba novim okolnostima. Nadalje, slavlja iz pobožnosti trebala su biti reducirana, odnosno htjelo se smanjiti broj onih slavlja koja ne proslavljaju konkretnu činjenicu ili otajstvo života Krista, Djevice Marije ili svetih te ujedno izbjeći dvostrukost slavlja. Važan kriterij bio je i određivanje datuma slavlja pojedinoga sveca: prema njihovome dies natalis ili drugom najprikladnijem nadnevku, pogotovo ako je njihovo slavlje prije obnove padalo u korizmeno vrijeme ili u drugi dio Došašća. Ostali kriteriji predvidjeli su uključivanje u kalendar svih apostola i evanđelista, svih drevnih mučenika s univerzalnim štovanjem. Vodila se posebna pozornost o povijesnoj istinitosti pojedinih svetaca i njihovoj važnosti za cijelu Crkvu, a nastojalo se u opći kalendar ­Crkve uključiti svece iz svih crkvenih i životnih staleža, a koji su u općoj Crkvi prepoznati po svojoj duhovnosti ili apostolatu.
 
     Nakon nekoliko godina predanoga rada Consiliuma, papa Pavao VI. početkom 1969. godine apostolskim pismom u obliku motu proprija Mysterii Paschalis odobrava opća načela o liturgijskoj godini i uređuje novi Opći rimski kalendar. Papa, kao i konstitucija Sacrosanctum Concilium, u pismu ponovno ističe da slavljenje vazmenoga otajstva zauzima središnje mjesto u kršćanskome bogoslužju te primjećuje da je zbog povećanog broja slavlja potrebna reforma kalendara kako bi se danu Gospodnjem i različitim Gospodnjim ciklusima tijekom godine vratilo njihovo prvotno značenje. Pismo nadalje naglašava da se slavlja svetaca s pravom slave kao rođendani naših svjedoka i pobjednika, a njihovim blagdanima naviješta se i obnavlja Kristovo vazmeno otajstvo. 
 
     Još nekoliko važnih naglasaka istaknuto je u Apostolskome pismu i u Općima načelima o kalendaru. Papa spominje izostavljanje pojedinih svetaca, što zbog činjenice da je kod nekih od njih bilo poteškoća s povijesnim utemeljenjem što zbog toga što su manje bili poznati. Time se otvorio prostor za uvrštavanje novih svetaca, naročito mučenika iz krajeva u koje je Radosna vijest stigla kasnije. Na taj način u zajednički kalendar opće Crkve ulaze predstavnici brojnih naroda, čime kalendar doista i dobiva sveopće značenje. Novost u Općim načelima o liturgijskoj godini i o kalendaru jest različito stupnjevanje liturgijskih slavlja prema važnosti, u odnosu na prethodni ustroj: svetkovine, blagdani i spomendan. U br. 9. Općih načela navodi se da se sveci koji imaju opći značaj slave obavezno u općoj Crkvi, a drugi sveci se upisuju u kalendar, ali se njihovo čašćenje ostavlja na izbor pojedinoj krajevnoj ili mjesnoj Crkvi, narodu ili redovničkoj obitelji. Na kraju, u načelima posvećenima kalendaru, donesena je Tablica liturgijskih dana prema redu prednosti, a tablicom se uređuje prednost među liturgijskim danima i kriteriji prema kojima se navedena prednost uređuje kada dva slavlja padnu na isti dan.