Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Kumovi i briga za dar vjere

 
Prema ponovnom otkrivanju smisla crkvene službe kumstva 
 
 
 
Ante Crnčević
 
Prijepori oko crkvenih odredaba za odabir kumova na slavlju sakramenata krštenja i potvrde danas uvelike zasjenjuju govor o smislu i značenju te liturgijske službe u Crkvi. Kumstvo je, priznat će mnogi, postalo ozbiljan pastoralni problem. No, o službi kumova se i govori gotovo samo u onome u čemu ono jest danas problem; gotovo da se ne ostavlja prostora razmišljanju o mogućemu obnavljanju te službe imajući u vidu ne samo zahtjevan ‘društveni kontekst’, nego na prvome mjestu kršćansku zajednicu u kojoj i pred kojom se ta služba prima. Nedostaje upućenosti u značenje i smisao službe kumova, govori se o »pravima« roditelja ili primatelja sakramenata da ‘slobodno odaberu’ koga hoće, a nerijetko se, pa i među pastoralnim djelatnicima, čuju razmišljanja kako ta služba u suvremenim (ne)prilikama postaje beznačajnom i opterećujućom za pastoral sakramenata. Površno se zaključuje da današnji društveni kontekst, u mnogočemu nenaklon življenju i svjedočenju evanđelja, nalaže dokidanje službe kumova jer, kaže se, u tom razgrađenom društvu nije moguće zahtijevati svjedočanstvo osobne vjere i brigu za vjeru drugih. No, pritom se zaboravlja da je služba kumstva u crkvenu praksu još davno uvedena upravo zbog Crkvi nesklonih društvenih prilika i zbog nepostojanja kršćanskih obitelji koje bi pouzdano jamčile rast krštenika u vjeri. Učeći iz povijesti i nadahnjujući se izvornim pobudama koje su Crkvu vodile u oblikovanju službe kumstva, usuđujem se reći da je ta služba u Crkvi danas potrebnija no ikada prije te da ona, ispravno postavljena i shvaćena, može biti velika pastoralna pomoć upravo ondje gdje se danas čini velikom poteškoćom ili nemogućnošću. Možda je bila najmanje potrebnom u vrijeme kada se oko nje nisu stvarale poteškoće i kada se nisu postavljala pitanja njezina smisla. 
 
     Kriza službe kumstva razotkriva na svojevrstan način krizu samoga pastorala. Potrebno je ozbiljno se pitati što nam je u toj službi istinski problem: uvjeravanje oko poštivanja kanonskih odredaba o nečijoj prikladnosti za prihvaćanje te službe ili stvarna briga da služba kumova živi u Crkvi i da bude sunositelj pastoralne i eklezijalne skrbi za život vjere u kršćanskoj zajednici. Nije, dakle, dostatno zahtijevati ispunjenje kanonskih preduvjeta za prihvaćanje službe kumstva. Gdje se smisao kumstva promatra u ekleziološkome i pastoralnome značenju, ono postaje razumljivo i opravdano, a kanonske odredbe bivaju gledane kao pomoć u vjerničkome rastu pojedinaca kao i u oblikovanju života kršćanskih zajednica. U tim propitivanjima i razmišljanjima posegnut ćemo za raznolikim iskustvima iz liturgijske povijesti, kao i za današnjim liturgijskim odredbama i poticajima, tražeći nadahnuća za ponovno otkrivanje vrijednosti te službe. (Pregledan uvid u kanonske odredbe o službi kumstva nudi M. Berljak u knjizi Kumovi i svjedoci. Krst, potvrda, ženidba, Zagreb 2010.).
 
 
Krštenje i novo srodstvo u Crkvi
Istina da po sakramentu krštenja postajemo dionici Kristova dara spasenja, koje milosno proistječe iz njegove otkupiteljske žrtve i njegova uskrsnuća, iskristalizirala je misao o krštenju kao posinovljenju: Krist nas je, robove grijeha i smrti, oslobodio ropstva i učinio nas Božjom djecom. Tim novim stvaranjem i novim rođenjem postali smo »sinovi u Sinu«, djecom istoga Oca nebeskoga. Spoznaja dara Božjega očinstva otvorila je vrata i govoru o Crkvi kao duhovnoj Majci koja, u sakramentu krštenja rađa djecu za Onoga s kojim je u Duhu zaručena.