Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Litanije (svih) svetih

 
Poklici hvale i ponizna prošnja Crkve
 
 
 
Ante Crnčević
 
Molitvu izričemo riječju. I ne samo riječju. Katkada molimo govoreći, katkada šuteći. Ponekad se molitva razlije u mnoštvo riječi, u rijeku što mirno teče ili u bujicu kojom naviru misli, a ponekad u jednu riječ stanu sva htijenja i sva raspoloženja srca. Molitvenomu su iskustvu potrebni naučeni obrasci; oni nas ujedinjuju s drugima, s Crkvom; daju nam iskusiti tisućljetne načine molitve i vežu nas u neprekinuti lanac molitelja. No, molitvena uronjenost u Boga traži i molitvu koja nije naučena i koja još nikad nije izrečena. U njoj stojim sâm pred Bogom, sposoban moliti svojom nesposobnošću oblikovanja riječi, jasan u svojoj nerječitosti. Istinski molitelji nose i jedno i drugo iskustvo. Naslanjaju se na molitvenu baštinu Crkve i bivaju kadri sami izustiti molitvu koju nikad nisu čuli. Rastu od spoznaje da riječi oblikuju molitvu do spoznanja da molitva oblikuje riječ. Tako riječi, naučene ili izrečena vlastitim nadahnućem, ne ograničuju molitvu, nego joj daju teći, napajati srce, osjećaje, misli, htijenja, poglede, predanja… 
 
     Molitva je razgranato iskustvo. Sveti Pavao daje upute učeniku Timoteju da se u zajednici Bogu upravljaju »prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice« (deêseis, proseuhai, enteuxeis, eucharistiai; lat.: obsecrationes, orationes, postulationes, gratiarum actiones, 1Tim 2, 1). Danas nije lako razaznati misli li Apostol pod tim pojmovima na jasne razlikovne forme, ali kršćanski autori već zarana nastoje u svakome od tih naziva vidjeti zasebno značenje. Tako sv. Ivan Kasijanski, u stanovitoj slobodi interpretiranja, pod pojmom ‘prošnje’ (obsecratio) razumijeva molitveni zaziv u kojemu čovjek, svjestan svojega grijeha, priziva Božje smilovanje i oprost; ‘molitva’ (oratio) bi označavala čin izručenja i predanja Bogu sebe ili nečega svoga; ‘molbenice’ (postulationes) bi bile molitveni zazivi Bogu za sebe i za druge, a ‘zahvalnice’ (gratiarum actiones) bi bile čin iskazivanja hvale Bogu za njegova dobročinstva (Conlationes, IX, 11-14). Sveti Augustin sva četiri molitvena oblika pronalazi u slavlju euharistije (Ep. 130, X, 20). 
 
     Iz bogate ranokršćanske književnosti i drugih izvora lako je razaznati da su kršćani zarana razvili i oblike molitvenih zaziva, bilo da je riječ o jednostavnim vapajima ili poklicima Gospodinu, poznatima pod nazivom »strjelovitih molitava« (oratio iaculum), bilo da je riječ o jednostavnim zazivima, ponavljanima uz niz molitvenih nakana. Takve molitvene zazive susrećemo i u slavlju euharistije, u obrascima ‘sveopće molitve’ ili ‘molitve vjernika’, gdje su uz molitvene nakane ponavljani ustaljeni molitveni zazivi, primjerice: Kyrie, eleison; Praesta, Domine, praesta; Domine, miserere. Sva ta raznorodnost kratkih molitvenih zaziva otvorila je vrata oblikovanju molitvenih oblika koji će biti poznati pod pojmom litanijâ, ili litanijskih zaziva. Njihov razvoj i raznorodnost u kasnijoj tradiciji, kako u liturgijskim slavljima tako i u oblicima pobožnosti, zavrjeđuju našu pozornost. 
 
 
Litanije u raznolikosti značenja
Pojam litanije u kršćanskome je rječniku primio značenje niza molitvenih zaziva i prošnjâ, a dužina toga niza dobila je u govornome jeziku ponegdje i preneseno značenje dugoga pripovijedanja ili pak govornoga zanovijetanja. No, i to značenje s negativnim prizvukom može nas vratiti na izvornost litanija – na ‘neumornost’ u iskazivanju hvale i molitvenoga vapaja Bogu, utječući se zagovoru Kristove Majke i onih koji su proslavljeni u njegovoj slavi. Samo ime litanije ima ipak slojevitiju povijest u kojoj se susreće raznolikost značenjâ i primjenâ toga pojma, kako je u svojoj povijesnoj studiji prikazao F. Cabrol (u: Dictionnaire d’archéologie chrétienne et de liturgie).
 
     Grčka imenica litaneia (od litê, molba, prošnja), preko latinskoga pluralnoga oblika litaniae, općenito je označavala molitvu koja se prepoznaje po svome molitvenome obliku zaziva ili prošnje. No, lako je uočiti da se pojam primjenjuje na niz ili na ponavljanje molitvenih zaziva i prošnja.
 
     Nizove molitvenih zaziva, prošnja ili poklika susrećemo još u starozavjetnoj duhovnosti i liturgiji. Psalam 118. započinje ponavljanjem poklika »Vječna je ljubav njegova« kao odgovora na pozive psalmiste, a Psalam 136. u cijelosti je satkan na taj način, tako da poklik »Vječna je ljubav njegova« tvori drugi stih svakoga retka. I hvalospjev trojice mladića sročen je u ‘litanijskoj’ formi: sva su stvorenja pozvana na hvalu Bogu poklikom »…blagoslivljajte Gospodina, hvalite i uzvisujte ga dovijeka« (Dn 3, 57-88).