Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Liturgija – mjesto Bože gostoljubivosti

 
Nadahnuća za kulturu susreta 
 
 
 
Ante Crnčević
 
Biblijski pojam stranaca i pridošlica, primijenjen na izabrani Božji narod, a kasnije i na novi Božji narod – određujući njegovo bezmješće u svijetu i njegovu upućenost na domovinu koja je onkraj granica svijeta – zadobiva u današnje vrijeme nova značenja. Razni oblici nesigurnosti, koje su razlog seobama i migracijama mnogih ljudi, aktualiziraju biblijsku i kršćansku misao o strancima i ‘pridošlicama’. Evanđelje ne dopušta da se u društvu itko osjeti ugroženim da bi morao napustiti zemlju i svoj dom, kao što ne dopušta da se itko od pridošlica osjeti nepoželjnim. Kultura evanđelja gradi otvorenost za sve ljude.
     Latinska riječ hospes (gost) po svome postanju i značenju bliska je s riječju hostis, koja znači: stranac, došljak, sa zajedničkim korijenom hos. U drugome dijelu sastavljenice hospes (gost), nalazimo i pes, sa sanskrtskim korijenom pa, koji znači poduprijeti, zaštititi, pa bi hospes – uz današnje značenje gosta – prvotno označavao onoga tko prima stranca ili gosta. Iz iste tvorbe susrećemo i riječi hospitium (gostinjac, prenoćište), hospitalitas (gostoprimstvo), ali i izvedenice u drugim jezicima: hotel, hostel, hospital… Jezik ovdje može biti pou­čan. Onaj tko dolazi, tko je stranac, hostis, samim dolaskom nije ni neprijatelj niti gost. On je samo stranac, došljak. Neprijateljem može postati sâm, svojim nečasnim namjerama i zlim postupcima, a gostom ga može učiniti onaj komu dolazi, onaj tko ga prima. Stranac tek po gostoprimstvu postaje gost. Gostoprimstvo ga čini gostom. Gostom se ne može biti ondje gdje nema prihvaćanja, otvorenosti, gostoprimstva. 
     Gibanja u suvremenome društvu, odnosi među narodima, strahovi i goruća pitanja koja zaokupljaju međunarodnu politiku, ekonomiju i sigurnost, tiču se nesumnjivo migracija, čiji se ishod čini nesagledivim u odnosu na novu sliku svijeta. Polarizacija društva i nuđenje međusobno suprotstavljenih rješenja – od zatvaranja granicâ do bezuvjetne otvorenosti – sve više pokazuju da tim pitanjima nije moguće pristupiti jednostrano. Višeslojnost problema traži višeslojnost odgovora. Stoga se malo tko može izuzeti iz suočavanja s tim novim  izazovima. Ovo, zacijelo, nije mjesto gdje bismo predlagali rješenja ili ukazivali na neki drugi put ili neki novi odnos prema onima koji napuštaju domovinu i traže dom u nekoj drugoj zemlji, ali kao kršćani i kao Crkva doživljavamo tjeskobe svijeta kao izazov od kojega ne smijemo okrenuti pogled i kao pitanje koje propituje našu evanđeosku dosljednost.
 
Postojanje kao gostoprimstvo
Najranije iskustvo što ga čovjek susreće jest biti prihvaćen, biti primljen. Čovjek živi jer je gost, jer je prihvaćen – u majčinu krilu, u obitelji, u društvu… Otkrivajući druge, čovjek spoznaje sebe kao odnosno biće, biće nastalo iz dara; vraćajući se na početke svoje egzistencije, čovjek otkriva druge, njihovu otvorenost životu, njihovu radost, želju, gostoprimstvo… Tajna života nije, stoga, skrivena isključivo u mojoj nutrini; ona je također u ovisnosti o drugima i o Drugome, u odnosu prema njima i prema Njemu. Jer mi je život darovan i jer živim zato što su drugi živjeli prije mene i za mene, ne mogu razumjeti sebe i svoj život ako isključim druge i Drugoga. Život se rađa prihvaćanjem, gostoprimstvom. Živim jer me je netko učinio gostom. 
     No, osjećajući prihvaćenost i ljubljenost, spoznajem da sam istodobno i stranac drugima, pa i najbližima. Ljudsko biće u majčinu krilu sasvim je novo biće, ‘nepripadno’ majci, biće ‘za sebe’, osoba. Već od početka živi dramu ovisnosti i razdvajanja; što više raste, to je u njemu veća potreba za razdvajanjem. Odrastanje je razdvajanje. Ljepota života i sklad odnosâ jesu ondje gdje se sretno pomiruju ljepota gostoprimstva i sloboda razdvajanja. 
     Božje djelo stvaranja prvi je čin gostoprimstva. Stvaranje je poput uzvišenoga čina majčinstva. Bog se stvaranjem otvara stvorenju. Otvara se i daje u sebi mjesto novomu biću. Ući u postojanje, znači osjetiti se pozvanim, gostom. Pozvani smo u život. Život nam je darovan. Stoga i ‘mjesto’ koje zauzimamo u svijetu doživljavamo u dimenziji dara. 
     Velika migracijska kretanja za nas kršćane nesumnjiv su izazov, kako u građenju odnosa prema njima, tako i u posvještenju našega kršćanskoga identiteta i našega ‘mjesta’ u svijetu. Migracije se tiču kulture, politike, gospodarstva, religije, ali se prije svega tiču mjesta. Jedni napuštaju ‘svoje’ mjesto i traže neko novo, ono za koje će drugi reći da pripada njima, ili samo njima. Glede mjesta, kršćanin pak ima širi pogled. Premda odgovorno prihvaća mjesto življenja i oblikuje ga, gradeći i čuvajući kulturu, kršćanin ipak ne zaboravlja da je ‘migrant’, »stranac i pridošlica u svijetu«, hodočasnik, bez stalnoga mjesta, onaj koji čezne za novom domovinom, onom onkraj zemaljskoga i tjelesnoga iskustva. Kršćanska ‘utopičnost’ nadahnjuje na otvorenost prema drugima, posebice onima koji su ostali bez ‘mjesta’, bez doma i domovine. 
 
Božja briga za pridošlice
U kulturi u kojoj je Isus naviještao Evanđelje i pronalazio prve učenike, gostoljubivost je bila jedan od ključnih čimbenika društvenih odnosa. Ondje gdje je nomadstvo oblikovalo kulturu i gdje je stalno poticana svijest da je zemlja darovana, gostoljubivost je bila više od vrline kojom bi se resile pojedine osobe. Društvo je počivalo na gostoljubivosti pa je ona bila očekivana od svih. No, takvo određenje kulture starozavjetnoga naroda ima i dublje razloge. Slijedeći misao monaha E. Bianchija upustit ćemo se u pomnije razmatranje o kulturi gostoprimstva i gostoljubivosti kojom je na čudesan način tkana povijest spasenja.