Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Liturgija – slavlje koje pretpostavlja zajedništvo

 
 
 
Milan Dančuo
 
 
Pandemija bolesti COVID-19 koja je zahvatila gotovo cijeli svijet utječe na čovjekovu redovitost i životne navike unoseći strah i nesigurnost. Na sličan su način u prošlosti pandemije kuge i gube, a potom i gripe značajno promijenile sliku Europe i drugih dijelova svijeta. Brzo širenje nove bolesti u kratkom je vremenu u potpunosti uvelike izmijenilo način života te je čovjek, pred izazovima novonastalih okolnosti, primoran preispitati vlastite vrijednosti, stavove i razmišljanja. Budući da se virus širi izravnim doticajem i kapljično, bolest je utjecala i na odredbe o liturgijskim slavljima. Nakon početnih preporuka koje su se ticale načina pružanja mira, pričesti te uzimanja blagoslovljene vode pri ulasku u crkvu, kršćanske su zajednice, vođene odgovornošću za sprječavanje širenje bolesti, osjećale obvezu donijeti bolnu odluku o slavljenju euharistije bez prisustva vjernika. Nove okolnosti otkrile su i nove mogućnosti pastoralnog djelovanja putem radija, televizije ili društvenih mreža te su na nov način potaknule obitelji na zajedničku molitvu u malim »kućnim crkvama«. Duhovni sadržaji i prijenos liturgijskih slavlja dolazili su redovito do vjernika koji su, pred strahom i u nesigurnosti koju je nosilo širenja bolesti, pronalazili snagu u molitvi. Iako su vjernici bili povezani u molitvi i duhovnome zajedništvu, prijenos liturgijskih slavlja može biti pogrješno shvaćen kao privatna pobožnost koju se može pratiti putem medija. U specifičnim okolnostima kao što je pandemija, slavlja putem medija mogu se promatrati kao kompromis, ali nikada se ne smije izgubiti iz vida zajedništvo kao jedna od temeljnih značajki liturgije, koja je uvijek zajedničko slavlje Crkve. Ova razmišljanja usmjerena su prema analizi odnosa iskustva pandemije i narušene dimenzije zajedništva u slavljenju kršćanske liturgije.
 
Liturgija pred izazovima pandemije
Bolest se u klasičnom poimanju promatra kao akutni ili kronični poremećaj normalnih odnosa u organizmu sa specifičnim uzrokom i prepoznatljivim simptomima, a nastaje kao reakcija organizma na različite unutarnje ili vanjske štetne činitelje. U slučaju pandemije bolest ne utječe samo na oboljele osobe, već na stavove i način života zdrave osobe koja u ograničenim životnim mogućnostima promišlja o nesigurnosti, bolesti, budućnosti i drugim važnim egzistencijalnim pitanjima. Bolest se stoga ne promatra samo u biološkome smislu, pa je potrebno istaknuti nekoliko važnih posljedica koje bolest ostavlja u životu bolesnika i svih koji se suočavaju s pandemijom. Ozbiljna opasnost bolesti izaziva najprije narušavanje osobnoga integriteta čovjeka: bolest koja napada tijelo utječe i na svijest, odnosno na sve što čovjek jest po svojoj naravi. U tome lomu cjelovitost tijela i svijesti može se razdvojiti, a tijelo kojemu prijeti bolest može biti promatrano kao breme. 
 
     Pandemija također izaziva krizu komunikacije s drugima. Strah i neizvjesnost usredotočuju čovjekovu pozornost isključivo na sebe, zanemarujući odnose s drugima zbog nužnosti socijalnog distanciranja. Osjećaj usamljenosti dodatno je produbljen činjenicom da je osobi ograničeno kretanje, da se – zbog boravka u istim prostorima kroz duže vrijeme – ne može posvetiti svakodnevnim poslovima i sl. Svi navedeni elementi dovode do ravnodušnosti i potištenosti. Na kraju, posljedica pandemije je iskustvo ograničenosti. Zdrava osoba u redovitim životnim okolnostima često ima iskrivljenu sliku o sebi, da joj je sve moguće, osjeća se sigurno i puna je pouzdanja. U situaciji straha i opasnosti od zaraze otkriva se ranjivost i prolaznost, a razmišljanje o smrti dodatno pojačava iskustvo ograničenosti.
 
     Nove okolnosti donijele su promjene i ograničenja u oblikovanju liturgijskih slavlja. Iako se može posvjedočiti da su vjernici u ozračju straha i neizvjesnosti više molili, pratili liturgijska slavlja putem radija, televizije ili društvenih mreža te nisu zanemarili svoj duhovni život, nemogućnost okupljanja na zajedničkim slavljima dovodi u iskušenje samu narav i poslanje Crkve kao zajednice vjernika. Posljedica takvih okolnosti jest opasnost da se osobna molitva istakne kao dostatan oblik molitve, zanemarujući pritom važnost liturgijskih slavlja kao temeljne dimenzije kršćanske molitve po kojoj Crkva, proslavljajući Kristova spasenjska otajstva, živi u punini susret s Gospodinom. Liturgijsko slavlje i molitva zajednice uvijek su mjerilo i norma za osobnu molitvu vjernika. Subjekt slavlja nije samo pojedinac, već slavlje uključuje cijelu zajednicu, Crkvu: povezuje s drugima, stvara zajedništvo i stvara okvir za vrijednosti u koje zajednica vjeruje i koje se u zajednici njeguju. Slavlje na taj način stavlja pojedinca u odnos s drugima, izgrađujući u osobama svijest o pripadnosti te o vrijednosti sudjelovanja u zajedništvu vjernika. Već se sām blagdan, prema biblijskome shvaćanju, manifestira kao Objava Božje ljubavi u vremenu, pa liturgijsko slavlje, uz anamnetičku i eshatološku dimenziju –koje posadašnjuju povijesno-spasenjske događaje te postaju predokus darovane vječnosti, sadrži i moralnu dimenziju kao obvezu za život u zajednici.