Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Liturgija – slavlje otajstvene preobrazbe

 
Gospodinovo preobraženje u umjetnosti
 
 
 
Ante Crnčević
 
Događaj Gospodinova preobraženja na gori pred trojicom učenika našemu se ljudskom razumijevanju zavodljivo nameće kao trenutak u kojemu je lako vidjeti cilj i ispunjenje Isusova propovijedanja i njegova hoda zemljom. Uspinjanje na goru, koju kršćanska predaja prepoznaje u brdu Taboru, odabrani učenici, sjajan oblak, svjetlo koje nadvisuje sunčev sjaj, glas koji se čuje s neba – sastavnice su događaja koji odgovara ljudskim očekivanjima i zamišljajima spasenja. Spasenje se u mnogim kulturama poimalo kao uspinjanje, odvajanje od svijeta, ulazak u Božje svjetlo, koje se daje samo odabranima. Spasenje bez trpljenja, bez iskustva smrti. Razumljiva je stoga riječ apostola Petra koji, vidjevši Isusa s Mojsijem i Ilijom, predlaže: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice…«. Apostol je u tome prizoru vidio nastup mesijanskoga vremena, u židovskoj tradiciji naviještanoga kao boravak u »vječnim šatorima«. K tomu, događaj se, kako bilježe evanđelisti, zbio o Blagdanu sjenica, poljodjelskoj svečanosti završetka ubiranja ljetine, a svećenička je tradicija tomu blagdanovanju, karakterističnome po boravku pod sjenicama ili u kolibama (usp. Pnz 16, 13-15), davala značenje spomena na Izraelov hod kroz pustinju prema obećanoj zemlji, kada su boravili pod šatorima (sukkot, usp. Lev 23, 43), stvarajući novu sliku spasenja. No, Isusov silazak s gore i opomena učenicima da o viđenome »ne pripovijedaju dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane« (Mk 9, 9) pokazuju da Preobraženje na gori nije dovršetak spasenjskoga hoda, nego tek njegov najavak; predstoji put, silazak koji vodi kroz križ i smrt, kao mjesto istinske preobrazbe. 

     Time se otvara širi kut razmatranju događaja na Gori, oblikovan u kršćanskoj duhovnosti, teologiji i umjetnosti, osobito na kršćanskome Istoku, gdje je Gospodinovo preobraženje slavljeno kao zaseban blagdan još od 5. stoljeća (istočno-sirijska liturgija). Bizantska liturgijska tradicije poznaje taj blagdan od 8. stoljeća, a u franačkoj tradiciji počinje se slaviti u 10. st. Njegovo širenje može se razumjeti u okviru probuđenoga zanimanja za sveta mjesta u Isusovoj domovini te za spomen-slavlja na pojedine ‘postaje’ iz Isusova života. (Blagdan je za cijelu Crkvu uveo papa Kalist III., 1457. godine, i to kao zahvalni spomen na pobjedu kršćanske vojske nad Turskom, pod vodstvom sv. Ivana Kapistrana i Janka Hunyadyja.) U kratkome osvrtu na interpretacije Kristova preobraženja u kršćanskoj duhovnosti i umjetnosti oslonit ćemo se poglavito na djela R. Cantalamesse (Il mistero della Trasfigurazione, Milano, 1999.) i A. Andreopoulosa (Metamorphosis. The Transfiguration in Byzantine Theology and Iconography, New York, 2005.)
 
 
Kristovo ‘fotografiranje’
Uočljive su razlike u duhovnome razumijevanju događaja preobraženja među kršćanima na Istoku i na Zapadu. Stalno mjesto evanđeoske perikope o preobraženju u korizmenome navještaju u rimskoj liturgijskoj tradiciji, davalo je tomu događaju značenje ‘pedagoške’ priprave za slavljenje Kristova Vazma. Odlomak je bio interpretiran poglavito kao Gospodinovo nastojanje da iz srca učenika ukloni strah, kako naviještena smrt ne bi poljuljala vjeru u njegovo božanstvo. Na Istoku je, pak, događaj preobraženja razumijevan mistagoški, kao uvođenje u istinu o Kristovu božanstvu; tu je nagoviješteno Gospodinovo trpljenje i smrt na križu, objavljena ljepota Božjega kraljevstva i očitovan drugi Kristovoj dolazak u slavi. 

     Crkveni oci, ponirući u dubinu događaja preobraženja, promatraju ga kao iskustvo preobraženja same Crkve. Kontemplirajući otajstvo Kristove proslave Crkva sama anticipira svoju eshatološku preobrazbu, kada će Gospodin »preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu« (Fil 3, 21). U tom motrenju čovjek se suobličuje s Kristom, prisličuje se njemu, započinje usvajati misli koje imaju izvor u Bogu. Tako se događa istinska preobrazba čovjeka. Kontempliranje Božjega svjetla otvara nas zahvatu toga istoga svjetla; u nas biva utisnut lik preobraženoga Krista, njegove misli i njegovi naumi.