Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Liturgija – životni prostor Otajstva prisutnosti

 
 
 
 
Ivica Žižić
 
 
 
Među brojnim izričajima kojima liturgija kazuje unutarnje otajstveno događanje, prisutnost je najučestaliji. Njemu se liturgijski govor i teologija najčešće vraćaju jer je kadar na jezgrovit način izreći sav liturgijski događaj. Iako je stvarnost prisutnosti toliko bliska ljudskomu iskustvu da zapravo prožima sve ljudske čine i misli, osjete i odnose, metafizička je baština zapadnjačke kulture opteretila ovaj termin mnogobrojnim i često oprečnim teorijama. Njihov se utjecaj osjeća i na području liturgije, osobito glede tumačenja sakramenta između vidljivog znaka i nevidljive milosti, između sakramentalne ‘forme’ i ‘materije’… Osim logike raščlambe pojedinih sastavnica, prisutnost, shvaćena kao samostojna i autonomna zbiljnost, nerijetko je bila podređena imperativu ‘prostornosti’, budući da ono što je prisutno ‘mora’ imati svoj prostor. I dok prostor biva okosnica i međa prisutnosti, prisutnost se zbiva kao prostorno očitovanje. Filozofske su i teološke tradicije, unatoč mnogim jednostranim tumačenjima, ipak uspjele dotaknuti bit prisutnosti, iako često nisu uspijevale očuvati njezinu cjelovitost. 
 
     Na ovom mjestu nije nam za cilj razlagati pojmovne konstrukcije prisutnosti u filozofskoj perspektivi, iako je upravo ona u dobroj mjeri odredila teološku misao. Cilj nam je zaći u teološko iščitavanje doživljaja prisutnosti, to jest prisutnost kao iskustveno poniranje u Kristovo Otajstvo, prisutnost kao otajstveni odnos i čin u kojemu se prožimaju ljudska i božanska inicijativa tvoreći milosne prostore preobrazbe. Liturgija kao prostor prisutnosti, dakle, ne zahtijeva samo sagledavanje silazne dinamike kojom Bog pristupa čovjeku u Kristu i po sakramentima ga uvodi u božanski život Trojstva. Ona podrazumijeva i ‘uzlazni’ trenutak, kojim čovjek ‘otvara’ prostor Božjemu djelovanju te, zahvaćen njegovom inicijativom, su-djeluje na njegovu činu i u njegovu životu. Liturgija kao događanje obostrane prisutnosti ne može se dakle shvatiti bez dioništva, kao ni bez prostora odnosa. Upravo jer je u-prisutnjenje Kristova Otajstva, liturgija struji cjelovito zahvatiti sva područja čovjekova bivanja i življenja te ga potaknuti da uzdarno odgovori na zauzetu Božju blizinu u Kristu. Budući da je liturgija prostor očitovanja Kristove prisutnosti u liturgijskim činima, misnoj žrtvi, osobi službenika, euharistijskim prilikama i sakramentima, u navještaju riječi te u molitvi i psalmima (usp. SC, 7), sve navedene forme, iako različite, bivaju prožete jednom te istom prisutnošću. Istodobno svaka od njih tvori životni prostor dioništva i iskustva vjere. 
 
Prvotni prostori prisutnosti
Prvotni prostor prisutnosti je tijelo. U oduhovljenoj materijalnosti i otjelovljenom duhu zrcali se prvotna simbolička igra prisutnosti. Tijelo je prvi simbol prisutnosti, jer je njegovo prvotno očitovanje. Sve geste, riječi, svi načini priopćivanja i bivanja, ukorijenjeni su u izvornom simbolu tijela. Prisutnost se ne skriva ‘iza’ tijela, nego se s njime stapa. ‘Klasično’ razdvajanje duha i tijela dovelo je do pomutnje simboličkoga govora. Tijelo je u svakome pogledu duhovno. Duh je u svakome pogledu tjelesan. Samo na temelju jedinstva moguće je shvatiti prisutnost. Ona se skriva i otkriva, priopćava i gestama kazuje unutar duhovno-tjelesnoga jedinstva. Svijest prisutnosti prva je forma čovjekova odnošaja spram samoga sebe. Ona je utkana ne samo u ‘protološko’ vrijeme njegova pojavka na svijetu, nego ga trajno prati u svim životnim stanjima i iskustvima, čuvajući u svojem okrilju jedinstveni identitet i smisaoni kontinuitet življenja. 
 
     Tijelo zacijelo nije ‘otok’ prisutnosti. Ono je radije spona susretanja. Već od samih početaka čovjek je obavijen prisutnošću drugih. Da bi bio, potreban je drugi. Čitav se proces čovjekova ozbiljenja odvija u odnosu s drugim: od majčinoga krila, dječje igre, pa sve do odnosa ljubavi, zajedništva, pa čak i u trenutku smrti, prisutnost drugih jamči sveze povjerenja koje čovjeku omogućuju istinski živjeti. Mit o Narcisu, koji gledajući u jezeru svoj lik tragično skončava jer je svoju prisutnost želio posve apsorbirati, znakovito govori o izvornoj upućenosti prema drugima, ali i stalnoj opasnosti urušavanja vlastitoga bića. Bez drugoga prisutnost se utapa u dubinu žudnje posjedovanja samoga sebe. Bez drugoga prisutnost je osamljena introspekcija koja nije kadra otkriti svoje istinsko lice. Doista, »tijelo je prostor/vrijeme u kojemu odnos poprima formu svijesti o ‘sebi’« (P. Sequeri).