Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Liturgija Crkve – ispunjenje u spomenu

 
Starozavjetni događaji u otajstvu Krista i Crkve
 
 
 
 
 
Ante Crnčević
 
U spisu Pastir iz prve polovice II. stoljeća pisac Herma svjedoči o viđenju u kojemu u snu vidje neku staricu; vidjelac bi poučen da Starica predstavlja Crkvu, da je stara zato što je »stvorena prije svega« i da je »radi nje stvoren svijet« (Viđenja, VIII, 1). U toj tvrdnji sažeta je i slikovito prenesena otačka misao o Crkvi u kojoj se ostvaruje punina obećanoga dara spasenja, darovanoga po Isusu Kristu. Apostol Pavao izrekao je to riječima: »Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. U njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu Slave svoje milosti.« (Ef 1, 3-5). 
 
     Liturgija kršćanske zajednice, okupljene »u Kristu«, uvijek je u tijesnome odnosu s Kristovim jedinstvenim i neponovljivim djelom spasenja. Upravo jedinstvenost i neponovljivost Kristova otkupiteljskoga djela očituje njegovu univerzalnost, protegnutost na sve ljude i na sva vremena. Liturgija Crkve je, po djelovanju Duha Svetoga, mjesto uzbiljenja toga jedinstvenoga djela, u njegovoj nepresušnoj novosti i snazi. Zato je slavljenje Božjih spasenjskih djela spomenčin u kojemu Kristovo djelo stoji pred svakim ljudskim djelom, a otajstvo Božje ljubavi i milosrđa pred svakim činom naše pobožnosti. Duh Sveti je »živo pamćenje Crkve« (usp. Iv 14, 26), koje se po liturgijskoj zbilji urezuje u živote vjernika i preobražava ih ljepotom božanskoga života. U toj milosnoj povezanosti Kristova djela spasenja i liturgije Crkve, vrijeme Crkve čuva neraskidivost spasenjske povijesti i vječnosti koja je u Bogu. 
     Pogled na cjelokupnu povijest spasenja daje nam uočiti tragove Božje spasenjske prisutnosti koji se istinski razaznaju tek u svjetlu Kristove objave. Povijest izabranoga naroda prepoznaje se kao sveta povijest, povijest Božjega ‘traganja’ za čovjekom. Događaji iz povijesti naroda čitaju se kao znak Božje vjernosti, ali i kao predznak i slika konačnoga Božjega djela spasenja, koje će se očitovati u Isusu Kristu. Crkveni su oci stoga govorili da u otajstvu Krista figura transit in veritatem: ono što je naviještalo buduću stvarnosti, u Kristu je ustupilo mjesto samoj Istini (usp. Benedikt XVI., Sacramentum caritatis, 11). Događaji spasenja iz starozavjetne povijesti samo su figura, pralik zbilje koja je Krist. Himan svetkovine Tijelova, govoreći u »nebeskome kruhu« darovanu u otajstvu Krista, sažimlje svu povijest spasenja u stih: dat… figuris terminum (»slikâ mu negdašnjih sviju sad nestaje«). Slaveći novost i puninu, ostvarenu u Kristu, Crkva ne zaboravlja »slike« iz svete povijesti, kako bi i danas u govoru obrednih čina i riječi mogla prepoznavati i kušati Istinu koja je u Kristu. Na sličan način kao što se u Kristu otkriva Istina starozavjetne slike, tako jedna i neponovljiva Istina, događaj Krista, biva uzbiljen snagom liturgijskoga spomenčina. Starozavjetne slike, naviještane u liturgiji Crkve, otvaraju nam oči da spoznamo bogatstvo i širinu Kristova dara spasenja. U njemu i Crkva živi svoje ‘oslobođenje od ropstva’, svoj ‘izlazak’, u njemu se ‘hrani’ i ‘napaja’, u njemu kuša djela Boćje blizine i ozdravljenja, u njemu čuje riječ spasenja… Korisno je stoga vratiti se nekim starozavjetnim događajima i ‘čitati’ ih u svjetlu Krista-Događaja, kako bi samo otajstvo Krista bilo razumijevano u svoj širini koja zahvaća čitavu povijest i sve ljude. 
 
Vrt stvaranja i vrtlar Isus
Dobro je krenuti već od pripovijesti o vrtu stvaranja, o prvome ljudskom naraštaju i prvome grijehu: »nasred vrta bijaše stablo spoznaje dobra i zla« (Post 3, 9) s kojega praroditeljima bijaše zabranjeno jesti (Post 3, 17). Prijestup te Stvoriteljeve odredbe, kao izraz čovjekove ohole želje za potpunom slobodom i autonomijom, narušava temeljne odnose koji su uspostavljali sklad među stvorenjima i čovjekov odnos s Bogom. Grijeh ranjava odnose: on u čovjeku rađa strah pred Bogom, pa se skriva (3, 8), a praroditelji jedno pred drugim osjećaju sram, te spletu od lišća sebi pregače (3, 7). Strah i sram dva su ploda grijeha, dva ploda koji duboko ranjavaju odnose, rađaju nepovjerenje i laž. Stablo spoznaje iz vrta stvaranja i ljudska ruka koja oholo poseže za njegovim plodom, u otačkoj su misli razmatrani kao slika Novoga stabla, onoga na Golgoti, na kojemu je izniknuo plod spasenja. Ono što je čovjek htio sam ’ubrati’, pokazujući time svoju oholost i želju za slobodom od Boga, sada se milosno nudi kao dar. Ruka koja oholo poseže za zabranjenim plodom, postala je slikom ruku raspetih na Križu, Drvu života. Križ, mjesto kazne i smrti, postao je stablo života (arbor vitae). Ondje gdje je u svijet čovjekovim neposluhom ušao grijeh, Kristovim je posluhom došla milost. Krist se dao raspeti upravo ondje gdje je čovjek izgubio svoje božansko dostojanstvo. Tu, na Drvu života, čovjek može ubrati milosni dar spasenja. Zato sv. Efrem Sirski potiče kršćane: »Pruži ruku prema križu jer raspeti Gospodin pruža k tebi svoju ruku; tko ne pruži svoju ruku prema križu, taj ne može pristupiti njegovu stolu.« (Diatessaron 20, 23).