Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Liturgijska inkulturacija pred izazovima današnje kulture

 
 
 
 
Milan Dančuo
 
Liturgija je nezamisliva bez kulture. Tijekom povijesti kršćanskoga kulta mnoge kulture i narodi ostavili su svoj trag u raznolikosti univerzalne kršćanske liturgije. Jezik, obredni elementi, glazba, umjetnost i arhitektura, kao svjedoci kulture raznih razdoblja, integrirani su u liturgiju kao njezine važne sastavnice. Otajstvo Kristova utjelovljenja, smrti i uskrsnuća, kojim započinje povijest spasenja, konkretan je povijesni događaj koji se u liturgijskome slavlju svih vremena uprisutnjuje te time ostvaruje i posreduje spasenje. Zbog svoga povijesnog karaktera svaka liturgija treba postati izraz vjere u Kristovo otajstvo pojedinoga doba, naroda i kulture. Kroz povijest rimska je liturgija u svoje okvire, jezik, obrede i simbole integrirala elemente koji su proizašli iz drugih kultura i tradicija, te su postali dio kršćanske tradicije. Temeljni utjecaj rimsko-grčke klasične i poganske kulture, te galsko-germanskih tradicija i mnogih drugih, obogatili su matricu rimskoga obreda. Otajstveni susret s Bogom u liturgiji odvija se posrednom stvarnošću svijeta u dohvatu čovjekovih osjetila i u određenome povijesnom kontekstu. Stoga je i svako slavlje uvijek kulturalni događaj te se kroz ova razmišljanja želi pobliže promotriti odnos liturgije i suvremene kulture, odnosno kulturā. 
 
Važnost kulture u ljudskoj egzistenciji
Priroda je primarni životni prostor čovjeka. Da izrazi samoga sebe, čovjek transformira svoj prostor u kulturu: tako je kultura čovjekova prilagodba i uređenje životnoga okruženja. Kultura je dakle težnja i nastojanje čovjeka da poboljša svijet i ambijent oko sebe, društveni život, običaje i institucije obitelji i većih zajednica, duhovnih iskustava i ljudskih aspiracija prema umijeću i umjetnosti. Kultura ne obuhvaća samo racionalnu misao, kako su zastupale humanističke ideje u prošlosti, već i stvarnost životnih praksi i običaja. Vrijednosti svake kulture su načela koja utječu na organizaciju života i aktivnosti jedne zajednice, koja, nadalje, oblikuju njezin stav i odnos prema društvenim, vjerskim, političkim i etičkim stvarnostima. Važna komponenta kulture su ustaljeni kulturalni modeli i obrasci ponašanja, odnosno tipičan način na koji članovi nekoga društva misle i formiraju koncepte i institucije, izražavaju misli preko jezika, uobličuju u obrede razne aspekte svoga života i stvaraju umjetničke forme. Modeli su tako misao, jezik, obredi, simboli, književnost, glazba, arhitektura i ostale grane umjetnosti preko kojih se pojedino društvo ili kultura razlikuju u odnosu na druge. 
 
     Kulturom čovjek izvršava i Božju zapovijed povjerenu mu u svijetu: razvija samoga sebe i donosi dovršenje stvorenju, kako naučava konstitucija Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom svijetu Drugoga vatikanskog koncila (usp. GS 57). Čovjekov odgovor na Božju objavu i na otajstvo Kristova utjelovljenja, smrti i uskrsnuća moguć je samo počevši od vlastitoga izražavanja unutar i pomoću svijeta koji ga okružuje. Religijska vrijednost kulture ovisi o tome uspijeva li uspostaviti odnos i susret s Bogom. Na taj način i odnos s Bogom u prolaznosti svijeta postaje kulturalna stvarnost. Tekstovi, jezik, obredi, simboli, glazba, arhitektura, umjetnost i ostali kulturalni modeli u liturgijskome slavlju dobivaju novo simboličko i univerzalno značenje kojim se uspostavlja susret s Bogom po Kristovu otajstvu i time posreduje spasenje.
 
     Suvremena je kultura po sebi izrazito ambivalentna ukoliko postaje isključivo i vlastito izražavanje čovjeka. Takva se tendencija može percipirati kao jedna od karakteristika današnje kulture. Iz kršćanske perspektive čovjek, zbog svoje ukorijenjenosti u slobodu koju mu je podario Bog, ima sklonost kulturu pretvoriti u vlastito uzdizanje i izoliranost samoga sebe u odnosu na Boga. Kultura koja se sama slavi, kao odraz čovjeka koji teži vlastitoj glorifikaciji, teži pripisati si karakteristike onoga što je inače vlastito religiji. Takvom kulturom čovjek se služi kako bi pridao vlastitu smrtnu slavu svojoj prolaznoj egzistenciji, dalekoj od Boga i u stalnoj opasnosti od smrti. Kultura koja se sama veliča nerijetko teži negiranju egzistencije, čovjeka i svijeta koji ga okružuje. Pridavanje apsolutnoga smisla postojanju u prolaznosti ovoga svijeta, kako primjećuje M. Kunzler, može u kulturalnome smislu zamaskirati očaj i nesretnost života koji klizi prema smrti bez smisla. U pojedinim slučajevima kultura ide onkraj granica vlastitih estetskih vrijednosti promičući pseudoreligijske ili totalitarne doktrine spasenja, koje obećaju čovjeku da može od samoga sebe stvoriti slavu. U takvom kontekstu čovjek ne teži divinizaciji, odnosno kršćanskoj težnji da postane dio božanske naravi, već stremi vlastitoj deifikaciji.