Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Liturgijska kreativnost suočena sa suvremenom obrednom 'kreativnošću'

 
 
 
 
Ivan Šaško
 
 
 
Riječi ‘kreativan’ i ‘kreativnost’ mogu se susresti na svakome koraku i u svakome ozračju. Gotovo da ne postoji ozračje suvremenoga poduzetništva, ali i života općenito, u kojemu se ne bi govorilo o kreativnim rješenjima, inovativnim proizvodima, kreativnim sposobnostima. Tako da jedva postoji netko tko će, predstavljajući se i natječući se za neki posao, izostaviti naglasak na svojoj kreativnosti. 
 
     Ali, što je zapravo kreativnost? Zanimljivo je da se taj pojam još prije šezdeset godina pojavljivao kao rijetko korišten. Tek se početkom osamdesetih godina 20. stoljeća nalazi u široj uporabi. No, ako je kreativnost toliko raširena, kako to da je uvijek tražena i da ju se teško pronalazi? I zašto je uopće važno biti ‘kreativan’ i kako ju se može zahtijevati? Kreativnost je očito prilično neuhvatljiv pojam koji se može tumačiti različito tako da se čini da za svakoga može značiti nešto drugo. 
 
     U liturgici se pojam kreativnosti, kao tehnički pojam, uvriježio unutar govora o inkulturaciji, odnosno o njezinim metodama, među kojima se – redovito kao prva metoda (uz ‘dinamičku ekvivalenciju‘ i ‘organičku progresiju‘) – spominje i ‘kreativna asimilacija’. Ona se primjećuje u samim početcima Crkve, u doba crkvenih otaca  (na primjer kod Hipolita, Tertulijana, Ambrozija), kada se inkulturacija događa s pomoću integracije obreda i jezičnih izričaja koje koristi tadašnje društvo. Primjeri za to su krsna pomazanja, odnosno krsno pranje nogu novokrštenicima. U liturgijski (teološki) rječnik uvedeni su pojmovi iz toga konteksta (mystagoria, initiatio, testatio fidei, eiuratio i sl.) koji su ostali do danas i kojima je potrebno tumačenje upravo toga procesa. Ti su obredni elementi, protumačeni biblijskom tipologijom, poslužili kao tumačeći, eksplikativni obredi sakramentalne stvarnosti. Tako je oblikovana sakramentalna obredna jezgra središta inicijacije, počevši od krsnih obreda uranjanja (i popratnih riječi), odreknuća od Zloga (u smjeru Zapada) i ispovijedanja vjere (prema Istoku), odijevanje bijele haljine, predaja upaljene svijeće.
 
     Tom metodom kreativne asimilacije Crkva je pristupila i još i danas pristupa (na primjer glede obreda kršćanske ženidbe) obogaćivanju liturgijske forme tipskoga izdanja, a za korištenje u nekoj mjesnoj Crkvi. Na taj je način Crkva u suzvučju s kontekstom u kojemu živi, ali uvijek treba paziti da se pri asimiliranju ne dogodi obratan proces, to jest da crkveni sadržaj bude vidljiviji, a ne obratno: da se ne dogodi asimiliranje crkvenoga sadržaja tako da se pojačava i razvija kulturalni oblik kojega se željelo asimilirati u obred.
 
     Za liturgijsku kreativnost nužna je dobra podloga poznavanja Svetoga pisma, sadržaja vjere i predaje Crkve, kulturoloških gibanja i sadržaja koji su u napetosti s kršćanstvom ili u izravnoj oprečnosti s njime. Ako ne bi tako bilo, nužno će se dogoditi najprije suživot kulturoloških oblika koje se pokušava umjetno, bez nutarnje povezanosti, držati zajedno, a zatim će prevladati ono što kulturalna dinamika usvaja u miješanju sadržaja.
 
Važnost ‘kreativnosti’
Gledajući etimološki lako se vidi povezanost toga pojma s nečim ‘stvara­teljskim’, odnosno stvaralačkim. Kreativnost upućuje na mogućnost stvaranja, na snagu stvaranja, i primjenjiva je u estetsko-umjetničkome, kao i u proizvodno-tehnološkome i wazvojnome području, u neobvezatnoj zaigranosti kao i u rješavanju poteškoća različitoga podrijetla i naravi.
 
     Općenito gledano ‘kreativnost’ znači: sposobnost oblikovanja; uspostavljanje novih odnosa među postojećim iskustvima; postojeće promijeniti; pronaći nove ideje; dati rješenja na postavljena pitanja. Kreativnost gradi na (stručnim) spoznajama prethodnika i otvara se na baštinjenim kombinacijama, kako bi se stvorile još nepoznate. To je omogućeno s pomoću razmišljanja koje ne slijedi postavljena pravila i s pomoću izlaženja iz učvršćenih struktura i načina razmišljanja. 
 
     U kreativnosti se povezuju maštovitost i logika, snaga predodžbe i ispravan slijed razmišljanja. Nisu kreativni oni ljudi koji nemaju sposobnost iznimnoga logičnog razmišljanja. Postoje i oni za koje se kaže da su živjeli ‘ispred svoga vremena’, budući da njihove nove ideje nisu prepoznate kao prihvatljive i ‘genijalne’. To pokazuje da ideje i djela takvih umjetnika, istražitelja, pronalazača trebaju biti pozitivno vrjednovane i od okoline u kojoj žive.
 
     Zbog čega je kreativnost danas postala toliko važnom i zašto se ugnijezdila ne samo u govor nego i u pristupe današnjih ljudi do mjere da je bilo koje predviđanje razvoja bez nje nezamislivo? Uz takvo stajalište ipak treba reći da se može i bez nje. Kreativnost puno ljudi vidi kao nešto poželjno, što bi bilo dobro posjedovati, ali bez čega se može živjeti. Postoje životne matrice u kojima se živi bez nekih potresa i lomova, naročito ako nema promjena odnosa i pomaka unutar društva, kulture ili civilizacije. No, ako se odnosi promijene, nastaju poteškoće. Potrebno se suočiti s nepoznatim, imati sposobnost smjestiti vrijednosti u nove okvire. 
 
     Budući da živimo u doba dubokih promjena, pri čemu se čini da nije više plodonosno posegnuti za ranijim matricama djelovanja, traže se novi putovi ‘preživljavanja’ i opstanka. Ako je kontekst globalizacija i razgradnja tradicionalnih struktura, nužno se postavlja pitanje o (potrebi) opstojnosti pojedinačnoga; ako je riječ o okviru nemilosrdnoga tržišta na kojemu se traži samo način proizvodnje i prodaje proizvoda, nužno će se to odraziti na sposobnost takvoga djelovanja sa svim popratnim utjecajima na oblikovanje društvenih i kulturalnih vrjednota. Pritom kreativnost nije ograničena na ‘genijalne pojedince’, na obilježja koja netko posjeduje ili ne posjeduje, nego se tiče stanja, raspoloženja, mogućnosti. One se nalaze u svakomu čovjeku, a izvanjske okolnosti mogu potaknuti ili sprječavati njihovo očitovanje. 
Na razini skupine važno je u svemu imati temeljna polazišta (identitet, religiju, ideološku potku) s kojih se kreativnost razvija tako da postaje važnom i prepoznatljivom zajednici. Neki su narodi promatrani kao iznimno kreativni. Gdje je takav slučaj, zacijelo će se primijetiti snažni oslonci i specifičnosti njihova identiteta kao i vanjske okolnosti koje su pomogle razvijanju novih pristupa.
 

 

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju.