Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Liturgijski prostor i njegovo središte

 
Prezbiterij, oltar i križ
 
 
 
 
Mauro Piacenza
prijevod: fra A. Crnčević
 
 
 
 
Liturgijski prostor odražava ekleziologiju i odgovara teološkoj svijesti što ju Crkva ima o samoj sebi. Činjenica je da tijekom povijesti Crkva nije slijedila istu matricu liturgijskoga prostora.
 
1. Primjerice, u drugoj polovici 19. st. došlo je do gotovo općeprihvaćenoga modela liturgijskoga prostora u kojemu se na prvi pogled zamjećuju: glavni oltar sa svetohraništem, smješten uz apsidni zid; dva pomoćna oltara, u blizini svetišta, smješteni na zidove kojima završavaju bočne lađe; svetište od lađe odijeljeno pričesnom ogradom. Tadašnja slika Crkve, s naglaskom na njezin hijerarhijski ustroj, poslužila je za matricu u oblikovanju prostora crkve.
 
     Također su razni naglasci u kršćanskome nauku i vjeri utjecali na liturgiju i na njezinu arhitekturu. Tako su, na primjer, u doba baroka mnoge crkve providnosno građene s mišlju na štovanje Presvetoga Sakramenta, po matrici dvorane s prijestoljem, u kojima je središnji i određujući čimbenik bilo klanjanje pred otajstvom Euharistije, čuvane u svetohraništu, koje je postalo žarištem cijeloga prostora. Ta se tlorisna shema razlikuje od one koja je bila vlastita antičkoj bazilici s bočnim lađama, koje ne omogućuju slobodan pogled prema svetohraništu iz svakoga kuta crkve. Ne može se ipak reći da bi u doba kada su se gradile bazilike poštovanje prema Euharistiji bilo manje razvijeno, ali valja zamijetiti da je nakon Tridentskoga koncila za liturgijski pastoral bilo važno staviti naglasak na euharistijsko štovanje izvan misnoga slavlja, što je izraslo kao plod veće svijesti o Kristovoj stvarnoj Prisutnosti i o njezinoj trajnosti nakon slavlja; takav je odnos prema otajstvu euharistije bio razvijan još od srednjega vijeka, a ozbiljno doveden u pitanje od strane protestanata. 
 
2. Danas se liturgija i liturgijska arhitektura trebaju ozbiljno osloniti na Drugi vatikanski koncil koji je razradio ekleziološki nauk i potaknuo liturgijsku obnovu koja je tijesno vezana uz koncilski nauk. 
 
     Glede interpretacije samoga Koncila papa Benedikt XVI. dao je Crkvi hermeneutske smjernice kako bi se izbjegla stanovita nesnalaženja i poteškoće u njegovoj primjeni (Govor članovima Rimske kurije, 22. prosinca 2005.). Papa pritom razlikuje varljivu hermeneutiku, koja bi se mogla nazvati »hermeneutikom diskontinuiteta i raskida«, od one istinske, koja bi bila »hermeneutika obnove«. Dok prva tvrdi da pravi duh Koncila ide onkraj tekstova koje je stvorio – a koje se poima kao da bi bili plod kompromisa – i da se ostvaruje u težnji prema novome, druga pak ispravno pronalazi u Koncilu obvezu da se »na nov način izrazi određena istina«, prihvaćajući elemente kontinuiteta i diskontinuiteta. 
 
     Ono što vrijedi za istine vjere, koje nisu podložne promjenama nego većemu razumijevanju, kako bi dale prostora razvoju same istine, to isto vrijedi i za reforme. Stoga je liturgijska obnova Drugoga vatikanskog koncila nakanila uvesti neke preinake, ne radi kakve novosti u doslovnome smislu riječi, nego poradi veće i uvijek produbljenije vjernosti Božjemu otajstvu, kao i zbog zahtjeva pastoralne ljubavi.
 
3. Zato, u svjetlu koncilskoga nauka, u oblikovanju liturgijskoga prostora, a osobito glede oltara, nije moguće ne imati pred očima zahtjev da vjernici »svjesno, potpuno i djelatno imaju udjela u svetim činima« (Sacrosanctum concilium, 48 i 51). 
 
     Ne radi se tek o kakvome pastoralnom poticaju, već o načelu koje je ukorijenjeno u jasnoj ekleziologiji prema kojoj je »svako liturgijsko slavlje – kao djelo Krista svećenika i njegova Tijela koje je Crkva – u najizvrsnijem smislu sveto djelo« (SC, 7). Stoga vjernici i zaređeni službenici – urešeni sveopćim, odnosno ministerijalnim ili hijerarhijskim, iako su u bitnome međusobno različiti – »imaju udjela u jednome Kristovu svećeništvu« (Lumen gentium, 10), te dok sveti služitelji »vrši euharistijsku žrtvu u Kristovoj osobi te ju u ime svega narode prinose Bogu«, vjernici pak »sudjeluju u prinošenju euharistije«. 
 
     Poznata je također tvrdnja konstitucije Sacrosanctum concilium (br. 7) da je »Krist uvijek prisutan u svojoj Crkvi, napose u bogoslužnim činima«; »prisutan je u misnoj žrtvi, kako u osobi služitelja […] tako i najvećma pod euharistijskim prilikama […]. Prisutan je također u svojoj riječi jer on govori kad se u Crkvi čitaju sveta Pisma. I napokon, prisutan je kad Crkva moli […].« (SC 7). Sve te tvrdnje pokazuju nam da liturgija nije nešto statično, predstava na kojoj se nazoči, nego dinamička stvarnost, u smislu događaja posredstvom kojega se Bog uprisutnjuje i u kojemu je potrebno svjesno »uzeti udjela«.
 
     U svjetlu rečenoga, neki koraci u hodu liturgijske obnove čine se već ostvarenima: a) jedan nepomični oltar u liturgijskome prostoru, odvojen od zida, oko kojega se može ophoditi kod kađenja (čime pak nije naznačen smjer okrenutosti slavitelja); b) oltar odvojen od mjesta čuvanja euharistije; c) ambon, oblikovan u ‘kružnoj‘ formi (da se u njega može ‘ući’, nap. prev.), kao stalno mjesto naviještanja Riječi; d) sjedište za predsjedanje liturgijskim slavljem, po mogućnosti da ono ne bude u središtu, nego na strani suprotnoj od ambona; e) vidljivo mjesto krstionice (izvan prezbiterija, ili pak izvan crkve). Preostaje potreba jasnijega razlikovanja prezbiterija i crkvene aule/lađe.