Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Liturgijsko slavlje - usmjernost pojedinca prema zajedništvu

 
 
 
Milan Dančuo
 
 
 
Biti u osami pohvalna je duhovna disciplina. Prvi kršćani koji život intenzivnije posvećuju Bogu u samoći i molitvi javljaju se u pustinjama Sirije, Egipta i Palestine tijekom 3. i 4. stoljeća. Pustinjaci eremiti i anahoreti provode asketski život u strogoj pokori i molitvi, žive od vlastitoga rada te su preteče cenobita, organiziranih monaha koji žive u samostanu pod upravom opata. Duhovno i materijalno odvajanje od svijeta i život na osamljenome, najčešće pustinjskome mjestu, cvjeta u 4. stoljeću nakon prestanka progona kršćana. Uz mučeništvo kao najizvrsniji oblik suobličenja Kristovoj žrtvi križa i predaje vlastitoga života Gospodinu, život u osami i samoći postaje novi ideal savršenoga nasljedovanja Krista. Dovoljno je prisjetiti se velikih svetaca pustinjaka, poput Pavla iz Tebe, Antuna Pustinjaka, Jeronima i mnogih drugih. Crkva i danas, iako u znatno manjoj mjeri, poznaje pustinjački i osamljenički život, kojim vjernici posvećuju svoj život Bogu na slavu i za spasenje svijeta strožim odvajanjem od svijeta, šutnjom, samoćom, postojanom molitvom i pokorom. U današnjem modernome svijetu, u kojem se pojedinci sve više udaljuju od drugih, žive u izgubljenosti i osamljenosti te izolirani od Boga i svijeta, osamljenički duhovni život aktualan je poziv intenzivnijeg hoda vjere i otkrivanja Božje prisutnosti u vlastitom životu. 
Sam Krist za vrijeme ovozemaljskog života često vrijeme provodi u molitvi, u samoći i odvojenosti od učenika. Osama je mjesto susreta s Ocem, osluškivanja Božje prisutnosti i prihvaćanja njegove volje. Molitva u tišini istinski je susret s Bogom: zaustavljanje riječi, govora i misli usmjeruje prema Božjem govoru, prema Riječi koja daruje čovjeku i svijetu potpunu istinu i bezgraničnu ljubav. Osobnom molitvom kršćanin ulazi u vlastitu nutrinu, upoznaje vlastito srce i nastoji prepoznati Božju prisutnost i njegovu volju u svome životu. Danas se nerijetko osobna molitva ističe kao model molitve koja postaje vrhunac, a ponekad i jedini izvor za kršćanski život te se zanemaruje važnost liturgijskih slavlja kao temeljne dimenzije kršćanske molitve po kojoj Crkva živi u punini susret s Gospodinom i ostvaruje spasenje. Upravo liturgijsko slavlje i molitva koji su okrenuti zajednici postaju mjerilo i norma za osobnu molitvu vjernika. Potrebno je stoga promotriti zajedničku dimenziju molitve te odnos pojedinca i zajednice u liturgijskom slavlju. 
Odnos pojedinca i zajednice
Svaki blagdan sadrži ujedno i slavlje te iz aspekta antropološke analize involvira cijelu zajednicu i svakog pojedinca. Subjekt slavlja nije samo pojedinac, već blagdan uključuje određenu skupinu ljudi. S obzirom da je društveni događaj, slavlje također povezuje s drugima, stvara zajedništvo i povezuje tradiciju s vrjednotama u koje zajednica vjeruje. Slavlje stavlja pojedinca ispred druge osobe, daje mu svijest o pripadnosti i sudjelovanju. 

 

 

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju.