Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Liturgijsko slavlje: vjernost i kreativnost

 
 
 
 
 
Ante Crnčević
 
 
Razvoj i napredak, o kojima se danas uvelike govori, sve više pozivaju na kreativnost, koja može biti shvaćena kao umijeće stvaranja novoga, ili pak, umijeće povezivanja postojećih danosti na nov (i koristan) način. Kod djece se od najranije dobi nastoji razvijati kreativnost kako bi se mogla umješno snalaziti u svijetu i razvijati svoje sposobnosti. Može se govoriti o raznim stupnjevima kreativnosti, pa ona može biti ekspresivna, inventivna, inovativna, produktivna… No, nije uvijek i svugdje jasno što se misli pod pojmom kreativnosti. Katkada se, osobito u zapadnome društvu, njegovo značenje veže uz područje stvaralaštva, s usmjerenjem na ‘proizvod’ ili učinak, a katkada se pod njim misli na sposobnost neke osobe i na umijeće odnosa prema svijetu. 
 
     Unatoč nejasnoći i širini značenja te riječi, kreativnost se danas nameće na gotovo svim područjima života te se zahtijeva od svih. Negdje će se tražiti inovativnost i inventivnost, drugdje kreativnost, drugdje opet ‘proaktivnost’ kako nas nijedna životna situacija ne bi zatekla bez prikladnoga odgovora i rješenja. Na svim će se razinama hvaliti otvorenost novosti i umijeće stvaranja novoga. Hoće li takav stav i takav odnos prema stvarnosti polučiti razvoj, ili je riječ samo o okretanju u krug, malo se razmišlja. Čini se da je negdje važna samo drukčijost, atraktivnost, novost, bez puno razmišljanja koliko ona traje i što pridonosi društvu i kulturi. 
 
     Kršćanski pojam novosti ipak je drukčiji. Među traktatima sustavne teologije stoljećima se nalazio i onaj naslovljen De novissimis. U njemu se, misleći na novost u apsolutnome smislu riječi, raspravljalo »o posljednjim stvarima«, o zbilji života onkraj smrti, razumijevajući da je istinska novost ona koja ne prolazi, ona za koju nema ničeg novog, a to je vječnost u Bogu. U otvorenosti Novosti koja je dar i koja nije u ljudskim rukama, kreativnost zadobiva sasvim nova usmjerenja i značenja. Ona nas stavlja pred onoga koji je Creator i u komu je dovršetak svega stvorenja. Biti kreativan nužno pretpostavlja izručenost Onomu koji je Creator jer ne postoji ništa novo izvan njega. Stoga se istinski napredak i razvoj događaju ondje gdje se otkriva stvorenost, darovanost, i gdje sve vodi zajedništvu stvorenja sa Stvoriteljem. Većega sklada od toga nema. Sve što izgrađuje, promiče i unaprjeđuje taj sklad, u sebi je kreativno. Napredak je samo ono što vodi k tomu skladu. Tako sklad, ljepota i napredak postaju zbilje koje nas približavaju otkrivanju i razumijevanju spasenja. Spasenjem je ponovno uspostavljen sklad, sklad kojemu ne treba nikakva obnova i nakon čega nema više ništa novo. 
 
     U okviru tih rasprava kanim razmišljati o liturgiji Crkve koja u svetim sakramentima uzbiljuje Kristovo djelo spasenja i po njima svijet čini uvijek novim, vodeći ga k neprolaznoj Novosti. Liturgija je u temelju svoje biti kreativna jer u svakomu trenutku povijesti daruje Novost, kušanu kao anticipaciju spasenja i Božje vječnosti. Stoga liturgija koja je kreativna pretpostavlja vjernost i nadu: vjernost onomu što nam je predano i nadu u ono što nam je obećano. Kada u liturgijskome slavlju ponestane vjernosti i kada izblijedi nada, tada čovjek postaje slijep za vrijednost i darovanost Liturgije i za njezinu kreativno-spasenjsku snagu. Kada se zaboravi ili previdi  kreativna moć liturgije za naše živote i za svijet, lako je podleći izazovu da sami budemo »kreativni« spram liturgije, spram njezina sadržaja i izražaja – koji su u sebi nedjeljivi jer su dio istoga spasenjskoga događaja. S tim premisama – ukazujući na kreativnost Liturgije i na izazove kreativnosti naspram liturgije – želim progovoriti o odnosima liturgije i kreativnosti, s osvrtom na neka povijesna iskustva Crkve i s kritičkim pogledom na sadašnji trenutak. 
 
Liturgijska događajnost
Drugi vatikanski koncil u Konstituciji o liturgiji nastoji liturgiju predstaviti kao novi trenutak spasenjske povijesti. Božanska veledjela koja su se dogodila u povijesti izabranoga naroda predstavljena su kao sveta »predigra« djela koje je Krist izvršio vazmenim otajstvom svoje muke, uskrsnuća od mrtvih i slavnoga uzašašća, u čemu je ostvareno djelo ljudskoga otkupljenja i savršene proslave Boga (SC, 5). Krist je poslao apostole da naviještaju njegovo djelo spasenja, ali i da »naviještano djelo spasenja izvršuju (exercerent) žrtvom i sakramentima, oko čega kruži sav liturgijski život« (SC, 6). Stoga liturgija »vrijedi kao vršenje Kristove svećeničke službe« (SC, 7). Biranim se riječima stavlja u tijesan suodnos liturgijsko djelo Crkve i Kristovo djelo spasenja te se kaže da liturgija vrijedi kao (habetur veluti), čime ih se ne uspoređuje i ne suprotstavlja, nego ih se povezuje u jedinstveno značenje: liturgija za Crkvu vrijedi i znači »jednako kao« (veluti) i Kristovo djelo spasenja. Pritom, jasno je, ‘jednakost’ čuva nužnu različitost, kako bi se, snagom liturgijskoga sakramentalnoga (simboličkoga) uprisutnjenja, jedinstveni i neponovljivi događaj spasenja mogao na uvijek nov način uprisutnjivati u životu Crkve.  
 
     Nadalje, ostvarenje Kristova djela i izvršenje liturgije Crkve izraženi su istim glagolom ­(exercere). Liturgija je izvršenje, ostvarenje, događaj spasenja, ali on nema snagu od sebe nego ju, kao spomenčin (memoriale), ­crpe iz onog jedinstvenoga i ne­ponovljivoga Događaja s kojim je u neraskidivome jedinstvu. Apostol Pavao zato podsjeća da je »Krist jednom (hápax) prinio sebe da ponese grijehe mnogih« (Heb 9, 28); budući da smo po tome prinosu posvećeni »jednom zauvijek« (efápax, Heb 10, 10), »kad god« (hosákis) u spomen na Kristovo predanje blagujemo kruh i pijemo kalež, naviještamo i uprisutnjujemo njegovo otajstvo (usp.  1Kor 11, 26). To izrijekom kazuje i zorna molitva na Misi Večere Gospodnje: »kad god se slavi spomen ove žrtve, izvršuje se djelo našega otkupljenja« (quoties huius hostiæ commemoratio celebratur, opus nostræ redemptionis exercetur). Liturgija ujedinjuje, ili – u doslovnome značenju riječi –  sim-bolizira (tj. »stavlja zajedno«, sin+ballo) povijesno-spasenjski događaj i obredni spomenčin Crkve.
 

 

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju.