Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Ljepota jednostavnosti

 
O liturgiji kao objaviteljici istine i ljepote
 
 
 
Ante Crnčević
 
Riječi ljepota nisu potrebni pridjevi. Njoj ništa ne nedostaje i ne tri uljepšavanja. Ona okuplja sve i sadrži sve, sve smješta u skladan suodnos, pa bi svako isticanje jednoga njezinoga vidika već narušilo bit lijepoga. Lijepo je skladno i istinito, bez nedostatka i bez suviška. Ljepota je baš poput istine. Kao što je istina često skrivena pod naslagama riječi i poruka, tako je i ljepota nerijetko zapretana pod nanosima boja, zasjenjena skrivanjem, prividom ili nastojanjem kojim se kani ‘uljepšati’ zbilju. Ljepota se otkriva u istinitosti i jednostavnosti bića. Ona, dakle, nije neka drugotna ili naknadno pridodana odrednica bića ili tek neki njezin vidik. Ljepota je utkana u ‘strukturu‘ bića, u njegovo ‘biti’. Otkriti ljepotu bića, znači otkriti biće sâmo; i obrnuto. Lijepo je odsjaj istinitoga – iščitava se već iz Platonove misli, a Plotin  je zapisao da je ljepota »procvat bitka«, njegova objava i očitovanje. 
 
     Stoga je dug put do otkrivanja ljepote bitka. Ona se ne otkriva na prvi pogled. Za njom se traga; potrebno je zaroniti u bitak da bismo otkrili njegovu ljepotu. Ljepota, naime, ne odijeva izvanjskost bitka, nego odsijeva iz njegove nutrine, iz njegove biti. Susreti s dragim osobama to na poseban način potvrđuju. Nije li uvijek začuđujuća i iznenađujuća tajna tolikih ljubavi, koje počivaju na otkrivanju ljepote koju drugi ne vide – jer gledaju samo izvanjskost? 
Danas zacijelo nije lako govoriti o lijepom. Ljepota sve više postaje raznoznačnim pojmom. U jednome će se trenutku o ljepoti govoriti kao o istinitosti i bitku, a već doskora će se ljepotom proglašavati ono što je privid, što je plod uljepšavanja, ono što prekriva istinu. Natjecanja u ljepoti najčešće su nijekanje istinitoga. Čini se da se nikada prije nije toliko govorilo o ljepoti; u brigu za ljepotu upregnuta je nevjerojatno razvijena industrija, ulažu se nepojmljivo velika sredstva, ali je govor o lijepom izostao ondje gdje je nekoć bio posebno njegovan – u umjetnosti. Štoviše ljepota je u suvremenosti izgnana iz umjetnosti; umjetnost danas gotovo zazire od težnje za lijepim. Čak se s podozrivošću odnosi prema ideji lijepoga. Umjetnost je krenula putem »stvaranja«, zazirući od »otkrivanja«, nastojeći izreći misao, ideju, trenutak, osjećaj, viđenje… U umjetnosti lijepo prestaje biti mjerilom. 
 
     Sve je teže govoriti o lijepom jer ga se sve manje veže za istinito. »Ljepota koja se promiče vrlo je često iluzorna i lažna, površna i zasljepljujuća, sve do zaglušenja. Umjesto da čovjeku omogući da iziđe iz sebe, otvori ga prema istinskoj slobodi i vodi prema gore, zatvara ga u njega samoga, pretvara ga u još većega roba, lišenoga nade i radosti. Riječ je o zavodničkoj, ali i o licemjernoj ljepoti koja pobuđuje žudnju, volju za moću, posjedovanjem, vladanjem nad drugima. Ta se ista ljepota vrlo brzo pretvara u svoju suprotnost te dobiva lice besramnosti, transgresije i provokacije koja je svrha samoj sebi. Nasuprot tomu, istinska ljepota rastvara ljudsko srce prema nostalgiji, prema dubokoj žudnji za spoznajom, ljubavlju i upućenošću prema Drugomu, prema Onomu koji je onkraj njega samoga. Ako prihvatimo da nas ljepota iznutra dodirne, da nas rani i otvori nam oči, otkriti ćemo radost gledanja, sposobnosti prihvaćanja dubokoga smisla našega postojanja. Otkrit ćemo Otajstvo u kojemu imamo udjela, od kojega možemo crpsti puninu, sreću i strast za svakodnevni život.« (Govor pape Benedikta XVI. umjetnicima, 21. studenoga 2009.).
 
     Traganje za Ljepotom izvire iz dubine čovjekova bića. U otkrivanju prirode možemo se diviti neizrecivoj ljepoti stvorenoga, ljepoti upisanoj u svijet, ali možemo reći da je žudnja za ljepotom utisnuta u samo jedno biće – u čovjeka. Čovjek trajno žudi za ljepotom. Još je Dostojevski govorio: »Čovječanstvo može živjeti bez znanosti, može živjeti bez kruha, ali jedino ne može živjeti bez ljepote, jer se više ne bi imalo što činiti u svijetu. Cijela se tajna i cijela povijest sastoji u tomu.« Tako otkrivanje svijeta ljepote postajem putem spoznaje Onoga koji je razlog i smisao svemu, Stvoritelja iz kojega sve izvire i kojemu se sve vraća. Istinska ljepota pobuđuje najdublja pitanja
U otkrivanju ljepote čovjek na dublji način spoznaje sebe, svijet, sveukupnu zbilju i smisao postojanja. Susreti s lijepim potresaju čovjekovu spoznaju i daju mu otkriti život i svijet u sasvim novome svjetlu. Na to nas potiče sveti Augustin: »Pitaj ljepotu zemlje, pitaj ljepotu mora, pitaj ljepotu sveudilj prisutna zraka koji udišemo. Pitaj ljepotu neba, pitaj poredak zvijezda, pitaj sunce, koji svojim svjetlom rasvjetljava dan; pitaj mjesec, koji svojim sjajem razbija tminu noći. Propitaj se kod životinja koje se kreću vodom, koje hodaju zemljom, koje lete zrakom: duše koje se sakrivaju, tijela koja se pokazuju; vidljivo koje traži ruku vodilju, nevidljivo koje vodi. Pitaj ih samo! Svi će ti odgovoriti: Gledaj nas: lijepi smo! Njihova ih ljepota daje upoznati. Tu promjenjivu ljepotu... ta tko ju je stvorio, ako ne Nepromjenjiva Ljepota?« (Govori, 241, 2-3).