Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Loretske (lauretanske) litanije

 
Ljepota teološkoga, pjesničkoga i životnoga sklada
 
 
 
Ivan Šaško
 
Premda nose uobičajeni grčki naziv za molitvu i prošnju, litanije u sadašnjemu značenju u rimskoj liturgiji označavaju molitve sastavljene od kratkih zaziva Bogu, Blaženoj Djevici Mariji i svetima. Ti zazivi imaju svoj ustroj i osmišljene suodnose. Nakon uvodnih pohvalnih zaziva Bogu slijede zazivi koji se sastoje od dvaju dijelova, odražavajući ritam hvale i prošnje. U prvome je zaziv nekoga ‘naslova’, pohvale i odlike (udivljenja, krjeposti). U drugome se dijelu nalaze ponavljani izrijeci molbe za smilovanje, pomoć ili zaštitu. Marijanskim litanijama prethodnice su Litanije svetih kojih prisutnost možemo pratiti od 5. stoljeća, a u Rimu od papinstva sv. Grgura Velikoga (umro 604.) koji ih je molio u procesiji na dan 25. travnja.
 
     Prvo svjedočanstvo o marijanskim litanijama, sa sadržajem koji je sličan kasnijim Loretskim litanijama, nalazi se u jednome pariškome rukopisu iz 12. stoljeća, gdje su nanizana sedamdeset i tri zaziva Presvetoj Bogorodici Mariji. Dakle, neki su od tih zaziva ušli među one koje su vjernici molili u Svetoj nazaretskoj kućici u Loretu, svetištu po kojemu su litanije dobile ime: Lauretanske, odnosno Loretske. Te litanije sadrže skupljene najljepše marijanske naslove, proizišle iz razmatranja Marijine uloge u povijesti spasenja, pri čemu se primjećuje da su – posebno nakon mogućnosti dobivenih tiskom – nastajale razne inačice marijanskih litanija. Ipak su kao najvrjednije i najljepše po nutarnjemu skladu ostale Loretske. 
 
     U Direktoriju o pučkoj pobožnosti o litanijama Blažene Djevice Marije (u br. 203) čitamo da je to oblik molitve koje preporučuje Učiteljstvo. Osim toga napominje se da su dva litanijska obrasca uključena u liturgijske knjige rimskoga obreda: Lauretanske (Loretske) litanije, prema kojima su rimski pape opetovano izražavali poštovanje i Litanije za obred krunjenja lika Blažene Djevice Marije, koje u nekim prigodama mogu biti učinkovita zamjena loretskomu obrascu.
 
     U najstarijemu poznatom tekstu Loretskih litanija (iz 16. stoljeća) bila su četrdeset i četiri zaziva, da bi se došlo do sadašnjega pedeset i jednoga zaziva, zahvaljujući dodatcima koje su uveli pape, od sv. Pija V. do sv. Ivana Pavla II. Tomu se broju ponegdje dodaje još poneki mjesni običajni zaziv. 
 
     Loretske litanije u Rimski su obrednik uključene prvi put u dodatku, u tipskome izdanju iz 1874. godine. Direktorij objašnjava: »Nakon odredbe pape Lava XIII. da se u mjesecu svibnju krunica završi pjevanjem Lauretanskih litanija, u mnogih vjernika stvoreno je pogrješno uvjerenje da su litanije neka vrsta dodatka krunici. Zapravo su litanije zasebni bogoštovni čin; one mogu tvoriti nosiv element čašćenja Blažene Djevice Marije, biti procesionalna pjesma, kao i dio slavlja Božje riječi ili drugih bogoštovnih oblikā.« (Direktorij, br. 203)
 
     U istome se broju navodi da umnažanje litanijskih obrazaca s pastoralnoga gledišta ne bi bilo korisno, kao što bi i strogo ograničavanje pokazalo nedostatnu pozornost prema bogatstvu nekih mjesnih Crkava i redovničkih obitelji. Zato je Kongregacija za bogoštovlje poticala na uzimanje u obzir nekih starih ili novih obrazaca koji se koriste u mjesnim Crkvama ili redovničkim ustanovama, poznatih po ustrojbenoj strogosti i ljepoti zaziva.
 
     Podrijetlo pojedinih marijanskih zaziva seže do starozavjetnih i novozavjetnih tekstova te do patrističkih spisa i kasnije predaje. Prvi papa koji je potvrdio litanije moljene pri Svetoj kućici u Loretu bio je franjevac Siksto V., snažno vezan s hrvatskim krajevima, 1587. godine.
 
     Možda se danas nalazimo u kušnji koja se očitovala u 16. stoljeću, kada su se umnožili litanijski obrasci, ne kao plod uzvišenoga ukusa i pobožnosti. Upravo zbog toga pretjerivanja u sastavljanju litanija bez nadzora, papa Klement VIII. 6. rujna 1601. od strane Svetoga oficija objavljuje dekret Quoniam multi. Njime se, tadašnjemu vremenu primjerenom strogošću, određuje da su potvrđene samo stare litanije koje se nalaze u Brevijaru, u misalima, pontifikalima, obrednicima, kao i Loretske litanije. 
Evo što u tome dekretu piše papa Klement: »Budući da se u ovim vremenima, čak i od puno privatnih osoba, šire nove litanije s nakanom promicanja pobožnosti; budući da kruže litanije u velikoj, skoro bezbrojnoj raznolikosti, a u nekima su od njih nađeni neprimjereni izrazi, dok se u drugima, što je puno teže, nalaze opasne pogrješke. Želeći, dakle, pastoralnom brižnošću osigurati rast pobožnosti duša i zazivanje Boga i svetaca, bez opasnosti duhovnoga nazadovanja, [Klement VIII.] određuje i zapovijeda da se zadrže najstarije i uobičajene litanije koje se nalaze u brevijarima, misalima, pontifikalima i obrednicima, kao i Litanije koje se redovito pjevaju u svetome hramu u Loretu. Tkogod bi želio objaviti druge litanije ili ih rabiti u ­crkvama, oratorijima ili tijekom procesija, osim već objavljenih, neka ih podastre Kongregaciji svetih obreda da bi bile odobrene i, ako je potrebno, ispravljene. Neka takvi ne predmnijevaju da ih mogu širiti u javnosti ili ih javno moliti bez dopuštenja i odobrenja navedene Kongregacije, pod kaznom (onkraj kazne za učinjeni grijeh) koja će biti strogo određena prema ovlastima ordinarija ili inkvizitora.« Otada svaku preinaku u tim litanijama treba odobriti Sveta Stolica. Što se tiče dodataka tijekom povijesti, predaja bilježi je da je papa Pio V. unio zaziv ‘Pomoćnice kršćana’, kao spomen na pobjedu kršćanske vojske nad turskom u bitci kod Lepanta (1571.), izvojevanu s pomoću zagovora Presvete Djevice. Papa Ivan Pavao II. dodao je zazive: ‘Majko Crkve’ (1980.) i ‘Kraljice obitelji’ (1995.).