Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Marija u kršćanskoj ikonografiji

 
Isječci iz duhovnosti i umjetnosti
 
 
 
Ante Crnčević
 
Uvid u nastanak i način prikazivanja Blažene Djevice Marije u kršćanskoj umjetnosti može na jedinstven način pomoći rasvjetljenju razvojnoga puta pobožnosti spram Presvete Djevice kao i brige oko čuvanja i promicanja istina vjere koje Bogorodicu stavljaju u tijesan suodnos s Kristom i njegovim djelom spasenja. Štoviše, razmatranje marijanske ikonografije ostalo bi na površini ako se ono ne bi udubilo u nauk Crkve o Kristu i njegovoj Majci te ako ne bi zahvatilo zdrave osjećaje i pobožnost puka (sensus fidelium). Uronjenost Crkve u otajstva vjere stvarala je kršćansku umjetnost kao jedinstven način ispovijedanja vjere, štovanja Boga i čašćenja Blažene Djevice Marije. Istinska kršćanska umjetnost u sebi je zreli, promišljeni i pomno oblikovani izričaj vjere i pobožnosti. U najranije doba kršćanska je umjetnost nastojala preuzeti i marno čuvati srž Predaje, ne upuštajući se u razglabanja i rasprave i ne čekajući konačni izrijek učiteljstva Crkve o nekoj istini vjere, nego kušajući uroniti u istinu i na nov ju način izreći. Štoviše, vjera puka i umjetnost nerijetko su bili nositelji onoga osjećaja u kojemu i po kojemu je dozrijevao i pročišćavao se nauk Crkve, sve do njegova zaodijevanja u istine i dogme vjere. Vrijedno je stoga posegnuti za tim sržnim ‘promišljanjima’ o Blaženoj Djevici Mariji i njezinu mjestu u otajstvu Isusa Krista. 
     Rani razvoj kršćanske ikonografije u tematiziranju Blažene Djevice Marije možemo promatrati kroz tri razdoblja, pri čemu se kao prvo razdoblje mogu izdvojiti prva tri stoljeća; drugo razdoblje preklapa se s četvrtim stoljećem, a treće odgovara dobu nakon Efeškoga koncila (431.) koji je formulirao nauk o Marijinu bogomaterinstvu. Valja ipak odmah istaknuti da Efeški koncil nije svugdje i na jednak način utjecao na oblikovanje marijanske pobožnosti i ikonografije. Primjerice, na području Egipta, koje je i nakon Koncila ustrajalo u krivovjerju monofizitstva, i dalje se susreću zanimljivi prikazi materinstva Blažene Djevice Marije (primjerice motiv Virgo lactans), u čemu se mogu nazrijeti oslonci na egipatska pretkršćanska vjerovanja (Izida i Horus). Općenito se može reći da je u prikazivanju Krista ikonografija s puno osjetljivosti i brige slijedila nauk Crkve, što je razumljivo u kontekstu živih kristoloških rasprava prvih stoljeća, dok je marijanska ikonografija kroz duže vrijeme ostala izvan dosega takve ‘kontrolirane’ brige, prepuštena osjećaju vjere i predajama, te se je i razvijala postupno, najčešće u povezanosti s govorom o Isusu Kristu (C. Bertelli). U prvim stoljećima marijanski prikazi uglavnom nisu samostojni, nego su najčešće pridruženi onim kristološkim, gdje služe kao narativni elementi koji upotpunjuju govor o Kristu. Tek od petoga stoljeća moguće je zamijetiti sustavnost u zasebnim marijanskim temama kršćanske umjetnosti. U ovom kratkome prikazu razvoja rane marijanske ikonologije i ikonografije oslonit ćemo se na spoznaje do kojih su došli C. Bertelli i R. Pisani. 
 
Nerazdruživa od Krista
Radi cjelovitoga razumijevanja marijanske ikonografije paleokršćanskoga razdoblja nužno je imati u vidu kršćanske vlastitosti u oblikovanju umjetnosti: ona se ne prepoznaje samo po onomu što prikazuje nego i po načinu na koji prikazuje (Pisani). To će reći da se kršćanska umjetnost ima razumijevati po ključu simbola koji nas unosi u nevidljivu zbilju prikazanoga. Prikaz – grafički, slikarski ili reljefni – postaje ‘transparentan’, usmjerujući misao gledatelja u zbilju koja je onkraj vidljivosti. Prikaz se ne gubi u detaljima, u naraciji, nego se usredotočuje na istinu koja nije priopćiva i razumljiva u naravnosti događaja, nego u njihovoj jedinstvenosti u koju se proniče vjerom.