Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Naslovi Blažene Djevice Marije u liturgijskim slavljima

 
 
 
 
Ivan Šaško
 
Gledajući rasporedbu slavlja Blažene Djevice Marije u tijeku liturgijske godine lako je primijetiti učestalost i raznolikost. Liturgijska obnova Drugoga vatikanskog koncila sadržajno je uskladila marijansku prisutnost, tako da se – bez obzira na smanjenje broja slavlja – slobodno može govoriti o obogaćenju, izraženomu u međuodnosima otajstava spasenja. To se posebno tiče naslova koji su proizišli iz kristoloških korijena, zatim zadobili prevladavajuće marijansko obilježje, a sada su ponovno snažnije vezani uz neki kristološki otajstveni vidik.
     Ne smije se zanemariti važna činjenica: da svi marijanski spomeni očituju nerazdruživost od Isusa Krista te je u katehezi o njima nužno polaziti od liturgijskih tekstova u kojima se zrcali neka povijesno-spasenjska činjenica ili evanđeoska poveznica. 
     Moguća ‘teologija marijanskih naslova‘ polazi, dakle, od Objave, od Svetoga pisma. Novi zavjet sadrži kako temelje liturgijske pobožnosti prema Majci Božjoj tako i svjedočanstvo začetaka njezina čašćenja, koje se izražava u pripovijedanju s jakim simboličko-liturgijskim obilježjima te u naslovima koji otkrivaju vidike Marijinoga mjesta u povijesti spasenja. Ti naslovi nisu samo ‘uresni epiteti’, nego su doktrinarno-liturgijski izričaji proizišli iz vjere Crkve u Kristovo djelo spasenja. 
U evanđeoskome izvješću o Marijinu pohodu Elizabeti nalazi se niz naslova upućenih Blaženoj Djevici: blagoslovljena među ženama; majka Gospodinova; blažena; ona koja povjerova – vjernica. 
     U Evanđelju po Mateju Marija je djevičanska majka Isusova; majka Mesije, kralja iz Davidove loze, majka Božjega Sina. Njezino je majčinstvo od Duha Svetoga; u njoj se ispunja proroštvo o Emanuelu. Ona je Josipova zaručnica. U njoj kao da su spojene dvije predaje: ona o liku kraljice-majke (hebr. gebirah) i ona o Jeruzalemu-majci svih. 
     Ona pripada malenima, neznatnima, siromašnima, što je naročito vidljivo u Evanđelju po Luki, gdje se očituje najprije kao puna milosti, kao blažena žena s kojom je Gospodin, a zatim kao ispunjenje lika službenice Gospodnje. Svoju pobožnost hrani Božjom riječju i naslućuje da se u njoj ispunjaju mesijanska obećanja. Svojim pristankom i prianjanjem uz Božji plan ona je vjernica na tragu ‘praoca Abrahama’. Marija je kći Sionska, Gospodinova zaručnica, uosobljenje vjernoga Izraela. Luka u njoj iscrtava antitip lika Eve, majke svih živućih. Ona je majka mesijanskoga kralja, što se događa po sili Svevišnjega; postaje Božje boravište, Šator, prazemlja, hram, oblak, škrinja… Marija je duhovna žena, miljenica Božja koja djeluje pokretana Duhom. 
     U Evanđelju po Ivanu crte njezine osobnosti izvučene su teološkom osjetljivošću. Ona se pojavljuje na početku i na kraju javnoga Isusovog djelovanja, u nekoj vrsti velike inkluzije s jasnim poveznicama s Kristom i Crkvom. U perikopi o svadbi u Kani Marija se pojavljuje kao predstavnica čovječanstva u poteškoći i židovstva u mesijanskoj nadi iščekivanja spasenja; kao službenica otkupljenja koja upućuje članove nove zajednice prema Kristu i njegovim zapovijedima; kao zaručnica mesijanske svadbe; kao ispunjenje poslanja sinagoge i kao početak Crkve. Na Kalvariji se također nalazi dovršenje u kojemu je Marija, Božjom stvarateljskom Riječju, objavljena u preobrazbi od Žene u Majku.
     U raznim pobožnostima, kojih su izražaj svakako i litanije, nalazimo široki popis naslova koji su razradba temeljnih biblijskih izričaja. U liturgijskim slavljima žive ta polazišta i smjernice za ispravan pristup i ostaju neiscrpna riznica za nove izražaje, kojih je trag darovan svakomu vremenu, naročito u dušama molitelja i umjetnika.
Stoga je vrijedno slijediti naznake koje su istaknute u enciklici Marialis cultus i kako ih je rasporedio J. C. Cervera, uz zapažanja iz preglednoga prikaza I. M. Calabuiga.
 
Marija u dvama slavljima Krista Gospodina
Naglasci na otajstvenoj ulozi Blažene Djevice Marije prisutni su i u utjelovljenskome i u vazmenome ciklusu liturgijske godine. Ta je prisutnost i utkanost razgranata u slavljima koja odišu marijanskim obilježjima. Među njima su dvije Gospodnje svetkovine: Navještenje i Prikazanje.
     Svetkovina Navještenja Gospodinova ima izvorište u slavlju s marijanskim predznakom iz 6. stoljeća u Maloj Aziji, ali uvijek povezano s kristološkim obilježjima. To slavlje, budući da gotovo uvijek pada u korizmeno vrijeme (ponekad, zbog kalendarske konkurencije mora biti prebačeno u vazmeno vrijeme), nosi u sebi i stanovitu napetost i liturgijsku odgojnu vrijednost za slavlje Kristova otajstva. Crkveni su oci, naime, držali nerazdruživim Utjelovljenje od Otkupljenja. To je ostalo sačuvano u liturgijskim tekstovima. Tako zborna molitva spominje Otkupitelja, popričesna snagu Kristova uskrsnuća, oslanjajući se i na drugo čitanje iz Poslanice Hebrejima, s naglaskom na Kristovu žrtvenom prinosu. No, u tome spletu ne nedostaje marijanskih poveznica. Štoviše, predslovlje je oslonjeno na evanđeoski tekst Navještenja dajući sažetak svetkovine, a moguće ga je primijeniti na svako slavlje u kojemu se naviješta to Evanđelje.