Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Nedjelja – ostvarenje zajednice i pojedinca

 
 
 
Domagoj Volarević
 
 
Individualnost je isticanjem privatnosti danas izrazita u društvu. Iako to nisu istoznačnice, čini se da se u sociološkom kontekstu postmodernoga doba tako razumijevaju. U tim okvirima pravo na privatnost koristi se kao razlog okretanja samomu sebi, gdje se nema vremena i volje za druge, tj. za odnose s drugima. Jedino kada pojedincu to odgovara, drugi bi trebao biti raspoloživ za razgovor i druženje. Ne želimo nijekati prava koja ljudska osoba kao pojedinac ima, ali činjenica je da se tim pravom, njegovim krivim shvaćanjem i aktualiziranjem, pa i u crkvenim odnosima i slavljima, puno toga udaljilo od svoga izvora i smisla. Zajednica i zajedništvo nerijetko se doživljavaju kao smetnja, zapreka ostvarenju pojedinca. U tom smislu liturgijska slavlja, koja su po naravi eklezijalna, zajedničarska, gube dio svoga zajedništva i eklezijalnosti. To vrijedi i za slavlje Dana Gospodnjega, koje, kao proslava Kristova vazmenoga otajstva, stoji na početku sveukupnoga kršćanskoga liturgijskoga iskustva. 
 
     Spomenuti društveni elementi ušli su u stanovitoj mjeri i u kršćanske odnose. Individualnost je dovela do toga da se i odnosi s drugima, odnosi kojima se gradi zajedništvo i sama Crkva, ostave po strani. Svjesni smo da to nije nečija želja ili cilj, niti je to trajno stanje, ali je takav način doživljavanja slavlja sve prisutniji. Pogotovo u isticanju da je vjera »privatna stvar« i da se tiče samo osobnosti pojedinca. Sam izraz privatan nespretan je, da ne kažemo neprikladan, jer privatus, dolazi od latinskog glagola privare, odijeliti, odvojiti. ‘Privatno’ je ono što je odvojeno, dakle u ljudskim odnosima ‘odvojeno od drugih’. U kršćanstvu nema odvojenosti, ili je ne smije biti, jer Krist je utemeljio zajednicu, Crkvu, koja je njegovo Tijelo u kojemu se odnosi očituju, hrane i jačaju zajedništvom. ‘Privatnost’ u smislu prava osobe i njezine osobnosti nije zanijekana. Stoga je u zajedništvu  Crkv nužno vrjednovati i s pomnjom čuvati i osobnost i zajedništvo! Kršćanska zajednica priznaje i prihvaća svakoga kao osobu, štoviše, zahtijeva osobnost, jer se vlastitost i dar svake osobe prepoznaje kao dar za izgradnju zajednice. Kršćanska zajednica pritjelovljenih Kristu proslavlja njegovo otajstvo spasenja. 
 
     Vazmeno otajstvo Crkva slavi svakoga osmoga dana. Temeljno kršćansko slavlje proslava je osmoga dana, to jest nedjelje. Moralni i pravni pogled na nedjelju u smislu ispunjenja dužnosti sudjelovanja na slavlju euharistije možda je odveć zasjenio druge vidike svetkovanja Dana Gospodnjega. Razmišljanje o nedjeljnome euharistijskom slavlju poglavito u svjetlu ispunjenja nedjeljne dužnosti također nosi naglašen individualni pristup, koji lako zasjenjuje misao o Danu Gospodnjemu kao zajedničkome slavljenju blagdana. A zajedništvo stoji u samome temelju i u naravi kršćanskoga slavljenja. Stoga, da bismo otkrili i gajili zajedničarsku narav nedjelje, dobro je podsjetiti na značenje blagdana uopće te ponovno osvijetliti značenje nedjelje, kao izvornoga, primordijalnoga blagdana, odnosno blagdana prvoga reda. 
 
Antropološka dimenzija blagdana
Blagdan kao fenomen vlastit je svim društvenim odnosima od početaka ljudskoga društva. Zanimljivo je da je od samih početaka imao vrlo izraženu religioznu sastavnicu jer je izražavao nešto nadnaravno, izvanredno, u smislu da se njime stupa u zbilju koja nije redovita i sasvim podložna ljudskome djelovanju. Svetkujući blagdan stupa se u ‘prostor’ nekontroliranoga, darovanoga, svetoga. Danas je, pak, zamjetljiva inverzna situacija, u kojoj religijski blagdani, s neupitnim temeljem u religiji, zadobivaju društvenu preobrazbu u kojoj se, gotovo do neprepoznatljivosti, udaljuju od svoga temelja i sadržaja, a što je i jedan od glavnih razloga zašto blagdan ne doseže svoju puninu i smisao. 
 
     Čovjek je po svojoj prirodi ens festivus, slavljeničko, blagdansko biće. Radom oplemenjuje život i priskrbljuje potrebno za održanje života, ali također u radu traži prekide, ne samo radi fizičkoga odmora. Čovjek je biće koje pjeva, slavi, igra se – i odmara. U odmor je uključeno sve navedeno: odmor nije samo prilika za povrat fizičke snage. Promotrimo li sve te elemente zajedno i dodamo smisao, zamijetit ćemo elemente od kojih je satkana nutarnja struktura blagdana. Povijesnim uvidom u neke od elemenata blagdanskih slavlja, počevši od najstarijih društava pa do danas, zamjećujemo da je blagdan složena antropološka stvarnost, bitna za život čovjeka i zajednice. Na jedan neobičan način blagdan je ogledalo zajednice koja ga proslavlja, a budući da u sebi nosi i smisao, blagdan je način ostvarenja i samoga pojedinca. No, stvarnost je, glede blagdanovanja i razumijevanja blagdana, često proturječna. Jedna od definicija blagdana kaže da je on »spoj zajedničarskih izvanrednih proslavâ, u postojanoj ravnoteži između spontanosti i normi, između radosti i ozbiljnosti, između oslobođenja i odmora«.