Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

O samoći

 
 
 
Ante Vučković
 
 
Samoća i osamljenost nisu isto. Osamljenost je stanje nekoga tko u svijetu nema nikoga. Samoća je voljno izabrani odmak od drugih i svijeta. Osamljenost je muka. Čovjek živi s osjećajem da je odvojen od ljudi, da nema nikoga bliskog, da se ne može nikomu otvoriti i da ni s kime ne može podijeliti misli, osjećaje i iskustva. Samoća je željeno stanje. Tko samoću izabere kao način života, u njoj se osjeća kod kuće i nije pod teretom osamljenosti. Njemu je samoća svijet u kojemu više nema tereta prisutnosti drugih ljudi. Osamljeni ljudi mogu biti okruženi mnogima, ali svejedno žive pod teretom osjećaja kako nemaju nikoga s kim bi mogli dijeliti svoj život. Nasuprot tome, ljudi odlaze u samoću kako bi, u odmaku od svijeta i drugih, svoje vrijeme i pozornost posvetili nečemu drugom ili, najčešće, Nekomu Drugom. Samoća nije bijeg od ljudi. Ona je put u drukčiji odnos s ljudima, sa svijetom i s Bogom.
U samoći je čovjek najmanje osamljen. U društvu je s Bogom, sa samim sobom, s mislima koje misli i napastima s kojima se bori, s ljudima čije tekstove čita, sa svijetom u kojemu organizira svoju samoću. U osamljenosti čovjek jedva pronalazi samoću. Okružen je ljudima, ali s njima nema povezanosti pa mu njihova blizina samo pojačava osjećaj osamljenosti. Odlazi na mjesta gdje se skupljaju drugi, ali njegova osamljenost samo raste kada promatra kako između drugih postoje odnosi radosti, blizine i otvorenosti, a on živi kao osuđen na osamljenost. Tko svoju osamljenost preobrazi u samoću, spasio se od muke osamljenosti. Tko bira samoću, može i sam kušati muku osamljenosti, ali uvijek znade da su mu otvorena vrata povratka iz samoće u društvo s drugima. 
 
Osamljenost je suvremena masovna pojava. Samoća je rijetkost. Osamljene se lako žali i sažalijeva, a one koji traže samoću jedva se razumije. 
Osamljenost dugo vremena nije bila neki poseban društveni problem. Podjednako, ni samoća nije bila neki poznat i poželjan način života. Ljudi su, kako je to učio Aristotel, društvena bića koja nisu stvorena za život u samoći i osamljenosti. Ljudi dijele jedan s drugim sve što jesu i što imaju. Svoje misli, emocije, društveni ugled, znanje. Ljudi su bića jezika i odnosa. Štoviše, tko je htio intenzivirati najdublja ljudska iskustva, mogao je to tako što bi u svoj život pustio drugog na puno bliži i prisniji način nego što je to već bio slučaj u svakodnevnome životu. Prijatelja. Prijatelju se otvara kuća i nutrina i prijatelj čini isto.