Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Oltar: od događaja do značenja i forme

 
 
 
Ante Crnčević
 
 
Euharistija je žarište liturgijskoga života Crkve, susretište s Kristom, živo prisutnim. Razna razumijevanja euharistijskoga otajstva u povijesti teologije i duhovnosti bitno su utjecala na poimanje i oblikovanje oltara, kao i na njegov odnos s liturgijskim prostorom u kojemu se nalazi. Na stranicama Živoga vrela već smo više puta pisali o tim temama, iznoseći teološka promišljanja o oltaru, s naznakama za njegov prostorni smještaj (v. Živo vrelo 2005., br. 5). Arhitektonska ostvarenja posljednjih godina pokazuju još uvijek nesigurnost traganja u odabiru forme oltara, a nejasnoće se zamjećuju osobito u pokušajima ikonografskoga tematiziranja koje oltaru ‘zadaje’ okvir njegova razumijevanja, nerijetko reducirajući širinu njegovoga značenja tek na jedan tematski vidik. Ponegdje se u oblikovanju oltara pokušava ići nekim ‘novim putem’, odabirući neku novu formu, stvarajući nešto što ‘još nije viđeno’, pa imperativ ’novoga’ lako urodi zaboravom bitnoga. Euharistija je spomen, slavlje spomena na Božje otkupiteljsko djelo koje se usadašnjuje i aktualizira u životu Crkve. Stoga je novost euharistije upravo u jasnoći i snazi spomena na Krista i njegovo otkupiteljsko djelo. Novost koja bi se odricala spomena i koja bi htjela biti ‘samo novost’, ‘potpuna novost’, pokazala bi svu slabost naše ljudskosti i ljudske ‘kreativnosti’. U euharistiji se ispovijeda ljudska nemoć i nedostatnost, i slavi se jedinstveno i neponovljivo djelo kojim je Bog spasenjski pritekao u pomoć ljudskoj nemoći. Euharistija je ponizno i zahvalno slavlje pred uzvišenim Darom, kojega nismo dostojni i kojega sami ne može steći. U liturgiji se izručujemo čudesnoj Božjoj kreativnosti. Te je misli potrebno imati živo prisutnima u svakome oblikovanju liturgijskoga slavlja Crkve: u ravnanju obredom, u vršenju pojedinih liturgijskih služba, u načinu zajedničkoga i osobnoga sudjelovanja, u pristupu zadaći predsjedanja i propovijedanja, u glazbenome oblikovanju slavlja, u oblikovanju i uređenju liturgijskoga prostora.
 
     Kreativnost u oblikovanju prostora za liturgijsko slavlje Crkve uvijek ostavlja trag priznanja ljudske nemoći i nedostatnosti te se izručuje Onomu koji je jedini izvor spasenja. Priznanje nemoći, ispovijedanje malenosti pred Svevišnjim i nedostojnosti pred božanskim darom spasenja, mogu biti veliki izvor kreativnosti. Nužno je da nova traganja u arhitektonskome ili skulptorskome oblikovanju oltara proniknu u sveti spomen, u razumijevanje utemeljujućega Događaja koji se u liturgiji Crkve uprisutnjuje i milosno odjelotvoruje. Teološko promišljanje o oltaru pronalazi nadahnuća u širini sakramentalne teologije i ekleziologije, kako bi njegova prostorna oblikovanja mogla nositi bogatstvo njegova značenja.
 
Oltar: događanje Krista i Crkve
Euharistija je događanje Krista i događanje Crkve. Kao spomenčin Kristova vazmenoga otajstva, euharistija uprisutnjuje samoga Krista i njegovu žrtvu otkupljenja: »kadgod se na oltaru slavi žrtva križa, ‘kojom je bio žrtvovan Krist, naš vazmeni Jaganjac’, vrši se djelo našega otkupljenja« (Lumen gentium, 3). Jednost i neponovljivost Kristove žrtve na križu daje razumjeti smisao euharistijske žrtve: »Jedna je naime te ista žrtva, isti koji je tada prinio sebe na križu prikazuje se sada po služenju svećenika; razlikuje se samo način prinošenja.« (Katekizam Katoličke Crkve, 1367). No, euharistijski spomenčin Kristove žrtve ujedno je i žrtva Crkve. »Crkva, koja je Tijelo Kristovo, sudionica je u žrtvi svoje Glave. I sama biva prinesena zajedno s Kristom. Ona se pridružuje njegovu zauzimanju kod Oca za sve ljude. U euharistiji Kristova žrtva biva i žrtvom udova njegova Tijela. Život vjernika, njihova hvala, patnja, molitva, njihov rad, sjedinjeni su s Kristovima, i s njegovom potpunom žrtvom, i tako poprimaju novu vrijednost. Kristova žrtva prisutna na oltaru pruža svim kršćanskim naraštajima mogućnost da se sjedine s njegovom žrtvom.« (Katekizam Katoličke Crkve, 1368). Tako se u euharistiji Crkva na najtješnji način sjedinjuje s Kristom te upravo u euharistijskome otajstvu biva na najpotpuniji način Crkvom. Tu ona pronalazi svoje ishodište i obnavlja svoj kristološki identitet. Ona je oblikovana euharistijom. Zato je i prostor slavlja euharistije nazvan crkvom. Crkva je oblikovana poglavito za slavlje euharistije, za sakramentalni susret s Kristom, a ne za druge oblike susreta, primjerice katehetske ili karitativne. To govori kako je u liturgiji Crkva tijesno srasla s Kristom. Oblikovanje liturgijskoga prostora arhitektonski i ikonografski izriče kristološku i ekleziološku dimenziju liturgijskoga slavlja, pa je nužno da su te odrednice zorno čitljive i u oblikovanju pojedinih obrednih mjesta, kao i odnosa među njima.