Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Otajstvo čovjeka u liturgiji

Humanizacija i divinizacija – dar Božje spasenjske prisutnosti
 
 
 
Milan Dančuo
 
Drugi vatikanski koncil u novoj antropološkoj perspektivi promišlja o otajstvu čovjeka u svjetlu Kristova otajstava, kako naglašava konstitucija Gaudium et spes: »Tko god slijedi Krista, savršenog čovjeka, i sam postaje više čovjekom« (br. 41.). U poslijekoncilskim teološkim razmišljanjima počinje se govoriti o antropološkom zaokretu koji razdvaja vrijeme prije koncila od razdoblja koje započinje novim koncilskim idejama. Time se događa odmak od teologije prijašnjih razdoblja koja je bila manje usmjerena na stvarnost čovjeka. Karl Rahner, koji uvodi naziv antropološki zaokret, naglašava da svaki govor o Bogu i o božanskoj objavi proizlazi iz transcendentalnoga pitanja koje čovjeka postavlja samomu sebi te ističe nekoliko važnih naglasaka. Bog nije samo jedna od zbiljnosti koja izaziva pozornost u kontekstu čovjekovih iskustava, već je prvobitni temelj i konačno dovršenje svake stvarnosti. Teologija stoga treba uvijek govoriti o čovjekovu spasenju, postavljati pitanja o čovjekovoj egzistenciji i svijetu. Čovjek je dio svijeta u kojem živi, sam svijet ga potiče na propitkivanje o tome što je izvan granica života, odnosno izvan iskustva koje čovjek ima unutar samog svijeta. Na tragu toga povijest svijeta iz gledišta suvremene zapadne teologije ne promatra se kao progresivna povijest propadanja kršćanske vjere, već se teologija u svakome vremenu nalazi pred uvijek novom zadaćom: prenositi kršćanske istine razumljive čovjeku svakoga vremena. Antropološki je zaokret, prema Rahneru, nužan kao pokušaj utemeljenja nove teologije prikladne današnjemu povijesnom trenutku. 
 
     U kritičkome osvrtu na teologiju 20. stoljeća talijanski teolog Rosino Gibellini primjećuje da je antropološki zaokret premjestio težište s objektivizma skolastičke teologije na sam subjekt – čovjeka. Na taj način promišljanja započinju od čovjekova transcendentalnoga iskustva kako bi se stvorila teologija koja omogućuje vlastito shvaćanje čovjeka i nadilaženje praznina stvorenih u moderno doba između Božje objave i ljudskoga iskustva. Kritičari Rahnerovih promišljanja u konceptu antropološkoga zaokreta prepoznaju dodirne sličnosti s egzistencijalnom filozofijom i naznačuju opasnost uklanjanja metafizike iz teologije. U zaokretu prepoznaju također opasnost gušenja teologije antropologijom u kojoj se čovjek bavi samim sobom, a ne Bogom. U konačnici to može, prema njima, dovesti do općenite nesposobnosti vjerovanja u Boga. 
Teolog Andrea Grillo zamjećuje da se drugi antropološki zaokret zbiva kako bi se izbjegao pretjerani antropocentrizam i teocentrizam u aktualnim promišljanjima o sakramentima i obrednosti. Takav se drugi zaokret na neki način postavlja kritički u odnosu na prvi koji je nastao s interesima ne toliko kulturalne, koliko filozofske antropologije. U teologiji se tako pokušava vratiti naglasak na Božju milost, sposobnu nadvladati plitka shvaćanja vjere kao jednostavnih prava ili dužnosti te stvoriti prostor za logiku dara. Prema Grillu očigledno je da ovaj proces donosi velike promjene glede načina razumijevanja ne samo liturgije, nego i odnosa između Boga i čovjeka, pa se time niti ne može odbaciti antropološki aspekt. Proces je to koji određuje duboko preispitivanje čovjekova identiteta, cjelovitosti te odnosa s Božjom objavom i vjerom. Ako humanitas promatramo kao skup bitnih i razlikovnih odrednica ljudskoga bića, možemo govoriti o procesu čovjekove humanizacije i divinizacije u perspektivi Kristovih otajstava i liturgijske proslave njegova čovještva i božanstva.
 
Katabatski zaokret u teologiji liturgije
Koncilska promišljanja i promjena teološke paradigme utječu i na oblikovanje liturgijske teologije s ponovnim usredotočenjem na čovjeka. U teološkome govoru nakon Koncila iznova se započinje rabiti pojmove katabaza i anabaza, koji na komplementaran način opisuju narav liturgije kao dijaloga između Boga i čovjeka. Božji silazak u povijest i vrijeme, po katabatskoj (gr. katabaino, sići) i spasenjskoj inicijativi, čini mogućim čovjekov uspon po anabatskoj (gr. anabaino, uzići) i slavljeničkoj dimenziji liturgije. U takvoj dijaloškoj perspektivi promatra se i definicija liturgije, pa Konstitucija o liturgiji Sacrosanctum concilium (br. 7) ističe da je bogoslužje »vršenje Kristove svećeničke službe; u njemu se pomoću osjetilnih znakova označuje i na način svojstven pojedinom znaku odjelotvoruje posvećenje čovjeka, a otajstveno Tijelo Isusa Krista – naime Glava i njezini udovi – vrši cjelokupno javno bogoštovlje«. Liturgija je ponajprije dijalog: ponuda spasenja od strane Boga u Riječi i sakramentu te odgovor od strane čovjeka, kojemu je darovana milost. Ujedinjenje katabaze (soteria) i anabaze (latreia) kao kulminirajuća točka donosi objavljivanje božanskog života čovjeku i uvođenje njegove cjelokupne stvarnosti u puninu božanskog života. Tako katabaza omogućuje anabazu, odnosno Božja soteria omogućuje čovjekovu latreiu. Inicijativa dolazi od Boga: čovjek u dijalogu sa svojim Stvoriteljem ima mogućnost participirati u punini njegova božanskoga života, a time dostiže i usavršavanje svoga ljudskoga postojanja. U dinamici liturgijskoga slavlja takva razmjena doživljava svoj vrhunac, a čovjek u svojoj cjelovitosti proslavlja otkupiteljski susret s Bogom. 
 
     U liturgijskoj teologiji, prema Michaleu Kunzleru, značajno je uz antropološki zaokret istaknuti i važnost teocentričnoga katabatskog zaokreta. Antropološki zaokret u teologiji i katabatski zaokret u liturgijskoj teologiji ne promatraju se kao dva oprečna kretanja. I jedna i druga perspektiva – kako u teologiji orijentiranoj antropološki, tako i razumijevanju liturgije u katabatskome smislu – uzimaju u obzir primarno Božje djelovanje koje prethodi svakoj čovjekovoj radnji. Govor o Bogu i o božanskim istinama moguć je samo iz razloga jer se Bog obratio čovjeku svojom objavom. Bog, naime, ulazi u uzajamni odnos s čovjekom i time omogućuje čovjekovu potragu za božanskim stvarnostima. Ako se zanemari antropološki i katabatski zaokret, svaki teološki govor riskira postati iskrivljena slika čovjekove cjelovitosti. U vjeri se prihvaća i slavi činjenica da Bog djeluje za čovjekovo spasenje, da se odvija božanska katabaza koja poziva na ulazak u puninu života. Inače religija i slavljenje Boga ulaze u humanističku fenomenologiju koja ih promatra kao predmet antropološke analize obrazaca vjerovanja, molitve i načina slavljenja.