Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Otajstvo Marije i otajstvo Crkve

 
 
 
Marija Pehar
 
Otajstvo Marije, Majke Gospodinove i otajstvo svete Crkve, zbog ukorijenjenosti i jedne i druge u otajstvo Krista i njegova Duha, razumljivi su ispravno i cjelovito samo ukoliko ih se promatra kao jedinstveno otajstvo. U krilu Marije koja nam je rodila Krista-Glavu, započinje i povijest Crkve kao njegova mističnoga tijela. Isti je Duh Sveti koji je osjenio Mariju u začeću Riječi (Lk 1, 35) i onaj koji je u »gornjoj sobi« ispunio zajedništvo prve Crkve (Dj 1, 13-14; 2, 1-4). Otajstvo Marije razumljivo je u potpunosti samo unutar otajstva Crkve, a otajstvo Crkve samo iz povezanosti s otajstvom Marije i pojedinim otajstvima njezina života. Ovo je u povijesno-spasenjskoj interpretaciji obaju otajstava dobro razumjela otačka teologija. Iz prvotno razvijenog paralelizma Eva – Marija, prema kojemu se u Mariji prepoznaje ženu koja stoji uz Krista kao što je Eva stajala uz Adama, te kao što Krist ispravlja učinjeno po Adamu, Marija ispravlja učinjeno po Evi (Justin, Irenej, Jeronim), proizlazi i snažno otačko povezivanje Marije i Crkve. Poput Marije Djevice i Majke, i Crkva svojim djevičanstvom i majčinstvom stoji uz bok Kristu te sudjeluje u povijesti spasenja.
 
Virgo Maria – Virgo Ecclesia 
U teološkome smislu djevičanskom se označava stvarnost koja ne može proizvesti život iz same sebe, nego tek iz predanja u životvornu snagu Duha koji dolazi od Boga. Tako se primjerice u otačkoj teologiji čak i prvostvorena materija naziva djevičanskom zemljom. Ona, u sebi mrtva, tek po Božjem zahvatu, po njegovu oduhovljenju, dakle snagom Božjeg stvarateljskog Duha, može iznjedriti novi život. Snaga je djevičanstva ne u vlastitome »biti«, nego u podatnosti i predanju Božjoj volji i Božjoj moći. Ovakva će teologija djevičanstva biti tema i otačke mariologije. Iako je kristaliziranje cjelovita nauka o Marijinu djevičanstvu doprinos 3. stoljeća, njezino je djevičanstvo kao kristološka tema prisutno u Crkvi od početka. Kao mariološka tema djevičanstvo se spominje kod Ignacija, a od Justina i Ireneja provlači se misao da stvaranje Adama potječe iz Božje volje i mudrosti i od djevičanske zemlje, te kao takvo navješćuje rođenje Bogočovjeka od Djevice. 
 
     S djevičanskim rođenjem Bogočovjeka od početka se povezivalo i novo rođenje vjernika iz Djevice Crkve. Crkva je Virgo Ecclesia jer snagom Božjega Duha u njoj niče novi život. U Mariji Djevici, kao ‘tipu’ Crkve Djevice, pokazano je da se nova uspostava života Adamova potomstva događa po rođenju od djevičanske majke Crkve. Naravno rođenje kao rođenje za smrt može biti napušteno samo po novome rođenju, koje nam je od Boga po vjeri čudesno darovano u znaku spasenja od Djevice. Evin neposluh dokinut je djevičanskom vjerom Marijinom koja je početak djevičanske vjere Crkve. Sukladno čitavoj otačkoj teologiji Ambrozije propovijeda svojim vjernicima: »Djevičanska je zemlja iznjedrila Adama, a Djevica Krista. Adam bijaše stvoren na sliku Božju, Krist je slika Božja. Od žene proizađe ludost, od Djevice mudrost. Iz stabla smrt, iz križa život.« (Komentar Lukina evanđelja, PL 15, 1614)
 
     Stoga je u teologiji prvih stoljeća upravo otajstvo djevičanstva otkrivalo duboku povezanost otajstva Marije i otajstva Crkve. Virgo Maria et virgo Ecclesia. Marija je Djevica jer je snagom i djelovanjem Duha Svetoga bez sudjelovanja muža rodila utjelovljenu Riječ. Djevičanstvo Crkve sastoji se u tome da neporočnom i netaknutom čuva vjeru u Krista (usp. 2Kor 11, 2-3). Krivovjerja su smatrana nečistoćom i otpadom od djevičanstva, a borba Crkve protiv krivovjerja borbom za očuvanje netaknute vjernosti svomu Zaručniku. Iz snažnih borbi za očuvanje pravovjernosti rane Crkve proizlazila je i vjera u trajno i neuništivo djevičanstvo Crkve, koja je vjera u njezinu vjernost, ali i u temeljnu nepogrešivost glede čiste vjere u Krista. Po čuvanju te vjere Crkva će, poput Marije djevice, trajno ostati djevičanska zaručnica Kristova. 
Nadasve je sveti Augustin onaj koji je djevičanstvo Crkve tumačio kao njezino marijansko otajstvo i tako djevičanstvo Crkve i djevičanstvo Marije povezivao u jedinstveno i nerazdvojivo otajstvo. Pavlovu misao o Crkvi kao Čistoj djevici on tumači kao neporočnost vjere, nade i ljubavi Crkve, te upućuje vjernike da je djevičanstvo koje je Krist želio usaditi u srce Crkve, najprije sačuvao u Marijinu tijelu. Po njemu, Crkva ne bi mogla biti djevica da zaručnik komu će se darovati nije bio Sin Djevičin. (usp. Govori, PL 38, 1005). Na tragu ovih augustinovskih misli bit će stoljećima čuvano uvjerenje da se trajno djevičanstvo Marijino nastavlja upravo u trajnoj neporočnosti nauka Crkve, te da čisto djevičansko krilo Marije i Crkve jednako štite Krista u njegovu tjelesnome i u njegovu mističnome obličju.