Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Otkriti duh liturgije

Uz misli R. Guardinija i J. Ratzingera
 
 
 
Ante Crnčević
 
Prošle godine navršilo se stotinu godina od pojavka knjige O duhu liturgije Romana Guardinija (Vom Geist der Liturgie, 1918.), koja je na jedinstven način utjecala na liturgijsku misao u početcima Liturgijskoga pokreta. Ove godine navršavaju se dva desetljeća od pojavljivanja knjige sličnoga naslova: Duh liturgije kardinala Josepha Ratzingera (Der Geist der Liturgie. Eine Einführung, 1999.) koja je u ne manjoj mjeri potaknula rasprave o liturgiji i postala pozivom i poticajem na novi (ili zaboravljeni) pristup liturgiji Crkve. I jedan i drugi autor svjesno su u naslov stavili riječ duh kao ključ razumijevanja liturgije. Pod riječju duh ovdje se u širemu smislu misli na bit, smisao, punu stvarnost ili temeljnu nutarnju odrednicu i okosnicu kršćanskoga bogoštovlja, ne upadajući pritom u zamku da se liturgiju promatra u nekome nutarnjemu svijetu duše, u interiornosti, nego u njezinoj spasenjskoj zbiljnosti koja zahvaća čovjeka i svekoliku njegovu egzistenciju. Vjernik liturgiju slavi u cijelosti svoga bića, kao čovjek, ne dijeleći dušu i tijelo, nutarnje i izvanjsko. 
 
     Na sličan su način o liturgiji nastojali promišljati i neki drugi autori, rabeći kao ključ neke druge pojmove, primjerice smisao ili mudrost. Vrijedno je stoga spomenuti djela Cipriana Vagagginija (Il senso teologico della liturgia, 1957.) i Paula de Clercka (L’intelligence da la liturgie, 1995.). U svim tim nastojanjima ističe se novi pristup koji objektivnost liturgije promatra u njezinoj spasenjskoj dimenziji, u istini da po liturgijskome slavlju Kristovo djelo spasenja biva uprisutnjeno, aktualizirano i spasenjski djelotvorno. Stoga se duh liturgije ima iščitavati iz njezine spasenjske zbiljnosti i djelotvornosti, kojoj je obredna forma mjesto i neodvojiv način uzbiljenja.
Otkrivajući šira značenja pojma duh u odnosu na liturgiju, Ratzinger će u predgovoru svoga djela reći da je Guardinijevo djelo uvelike pripomoglo da vjernici otkriju kako liturgiju slaviti bitnije (»wesentlicher«) i da ju razumijevaju »iz njezine nutarnje zakonitosti« kao molitvu Crkve koju uzbiljuje i vodi Duh Sveti. Možda još i danas misao o liturgiji biva zaokupljena poglavito brigom kako liturgiju slaviti ispravnije, svečanije, dostojanstvenije ili pobožnije, ali sve te odlike slavljenja ostaju ‘(is)prazne’ ako slavlje ne zaroni u smisao: u Kristovo otajstvo spasenja koje se Crkvi milosno daruje po njezinim liturgijskim činima. U liturgiji Crkva biva zahvaćena i preobražena Kristovim otajstvom. U liturgiji se ona izručuje svomu Gospodinu. Tu, u slavlju Kristova otajstva, ona istinski postaje Crkvom, njegovim »otajstvenim tijelom«, jer je nositeljica njegove prisutnosti i njegova dara spasenja. Crkva u liturgiji uvijek iznova otkriva samu sebe i svoje temeljno poslanje. 
 
     Izgrađena kršćanska duhovnost i osjetljivost za liturgiju kao spasenjsku stvarnost Krista u njegovoj Crkvi lako će zamijetiti da nekomu slavlju »nedostaje duha«, kao što će primijetiti da netko moli »bez duše«. Možda nije uvijek lako izreći ili opisati što zapravo nekomu slavlju nedostaje kada se kaže da je »bez duha«, ali će ta lišenost smisla i ljepote uvijek pokazivati da je Crkva u slavlju žudi proniknuti u zbilju koja ide onkraj vidljivoga i onoga što sami činimo svojim obrednim činima i riječima. Tako se spoznaje da je smisao onkraj, u daru, u milosnome izručenju Božjemu djelu. Time svekolika obredna stvarnost – od obrednih gesta, riječi i stavova tijela, preko glazbe do liturgijskoga prostora i ikonografskoga programa u njemu – zadobivaju novu vrijednost i smisao. 
 
     Liturgijski je pokret dao začetke sveobuhvatnoj obnovi liturgije, a po njoj i obnovi same Crkve, ne zagovarajući u prvome planu promjenu obrednih formi, nego nastojeći otkriti nutarnju snagu i ljepotu liturgije, s povjerenjem da upravo ona može biti izvorište obnovljenoga života vjere. Višestoljetna tomistička misao da je liturgija po svojoj naravi protestatio fidei, način očitovanja vjere, u Liturgijskome pokretu počela se preispitivati te se ponovno otkrilo da je liturgija u sebi na prvome mjestu actus fidei, čin vjere. Ako se liturgija ne slavi i ne doživljava kao čin vjere, liturgijsko će slavlje biti lišeno svoga smisla, a iskustvo vjere ostati uskraćeno za spoznaju dubljih ‘predjela’ vjere. Vjera, naime, nije tek pretpostavka za dostojno liturgijsko slavlje ili samo ‘sadržaj’ koji bi se unosio u liturgiju te ondje izražavao ili očitovao obrednim riječima, gestama, glazbom, pjesmom, šutnjom. Liturgija, kao čin vjere, unosi vjernika u samo otajstvo vjere, omogućuje zajednici slavitelja da zaroni u ono što vjeruje te da vjeru iskusi kao životnu zbilju spasenja. U liturgijskome slavlju svi obredni ‘čimbenici’ doživljavaju se kao čini vjere, pa tako govorimo o činu Božje riječi koja se naviješta, o činu glazbe, o činu obrednih gesta, o činu vremena, o činu liturgijskoga prostora (A. Grillo). Sve uneseno u obred, na svoj način ima činidbenu zadaću, ucjepljujući se u jedinstven spasenjski čin, u neponovljiv događaj spasenja. Tako u liturgijskome slavlju, jer je čin vjere, vjera prelazi iz spoznaje i kontemplacije u zbiljnost, u iskustvo vjerovanoga. U tome smislu liturgija se otkriva kao milosno mjesto na kojemu vjera biva rasvijetljena, obnovljena, doživljena i gdje uvijek iznova biva obdarena snagom da bude življena, kako bi sav život prerastao u duhovno bogoslužje.