Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Pobožnost Križnoga puta

 
 
 
Milan Dančuo
 
Spomen na događaje Kristove muke i smrti preko Križnoga puta jedna je od najpoznatijih i najproširenijih pučkih pobožnosti na kršćanskome Zapadu. Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata iz 2001. godine progovara o pobožnosti te ističe da »među pobožnim vježbama kojima vjernici časte Gospodinovu muku malo je toliko omiljenih kao što je Križni put (Via Crucis)« (br. 131.). Tom pobožnošću vjernici sućutno prolaze posljednji dio puta kojim je prošao Isus tijekom zemaljskoga života: od Maslinskoga brda do brda Kalvarije gdje je bio raspet te do vrta gdje je bio položen u novi grob. Via Crucis je »put koji je zacrtao Duh Sveti, božanski oganj koji je gorio u Kristovim prsima i potaknuo ga na put prema Kalvariji« (br. 133.). 
 
       Iz spomenutoga proizlazi da je taj put drag Crkvi koja čuva živ spomen Kristovih riječi i događaja Muke, a u pobožnosti kulminiraju razni izrazi kršćanske duhovnosti: »poimanje života kao puta ili hodočašća; kao prelaska, pomoću otajstva Križa iz zemaljskog progonstva u nebesku domovinu; želja za dubokim suoblikovanjem Kristovoj muci; zahtjevi nasljedovanja Krista, zbog čega učenik treba ići za Učiteljem, svakodnevno noseći svoj križ« (br. 133.). Iz navedenih razloga Križni put jest pobožnost prikladna za korizmeno vrijeme, a u ovim razmišljanjima pažnja se usmjerava prema povijesnom razvoju i smjernicama za pobožnost danas. 
 
Sveta mjesta u Jeruzalemu
Važna mjesta vezana uz Kristov put prema Kalvariji sačuvana su u sjećanjima prvih naraštaja kršćana u Jeruzalemu. Prema tradiciji, već je Blažena Djevica Marija obilazila mjesta Kristove muke, a car Konstantin nakon davanja slobode kršćanstvu početkom 4. stoljeća gradi na tim mjestima bazilike. Hodočasnici posjećuju sveta mjesta i promišljaju o Kristovu otajstvu: prolaze putevima i crkvama spomena, zaustavljaju se na mjestima gdje je Krist stajao. Ta staza, koja će kasnije dobiti naziv Via dolorosa, označena je već od doba cara Konstantina kao mjesto hodočašća pobožnih kršćana, ali u to vrijeme nije zabilježen neki oblik pobožnosti prema Kristovom muci. Duhovnost prvih stoljeća stavlja naglasak na Kristovo uskrsnuće, dok tek duhovnost Srednjega vijeka pažnju više usmjeruje prema Kristovoj patnji i muci. Biskup Euzebije Cezarejski 337. godine, u djelu Vita Constantini (Konstantinov život), komentirajući vjerske običaje svoga vremena govori o Kristovu grobu bez spominjanja muke i razapinjanja: govori o grobu kao najsvetijem spomenu Spasiteljeva uskrsnuća. Takav naglasak na Kristovo uskrsnuće ukazuje na razvijenu kristologiju koja, nakon isticanja Kristova božanstva, Kristovo čovještvo spominje u znatno manjoj mjeri. 
 
     Hodočasnica Egerija krajem 4. stoljeća, govoreći o slavljima Velikoga tjedna u Jeruzalemu, opisuje pohod mjestima posljednjih sati Kristova zemaljskog života. Zapisuje da se na pripadajućim mjestima čitaju evanđeoski odlomci koji se odnose za Kristovu muku, smrt i uskrsnuće. Hodočasnica također prisustvuje obredu klanjanja Križu na Veliki petak. Taj obred, usredotočen na Kristovu patnju i smrt na križu, usmjeren je prema Kristovoj proslavi u uskrsnuću te u to doba nije prevladavajuća tema u duhovnosti, kako to postaje u kasnijem Srednjem vijeku. Postajna liturgija u Jeruzalemu kojoj svjedoči Egerija bliska je onomu što su postaje Križnoga puta, ali još ne postoji pobožnost prema Kristovoj muci. Crkve koje su građene na mjestima za koje se vjeruje da su stvarna mjesta Isusova hoda i njegovih susreta na putu prema Kalvariji služe kao postaje ili točke zaustavljanja. Hodočasnici dolaze u Jeruzalem i kroče Kristovim putem posjećujući te crkve spomena. 
Povećanjem broja hodočasnika nastaje želja da se sveta mjesta približe onima koji se iz nekog razloga ne mogu uputiti na hodočašće u Svetu zemlju. Postaje uobičajeno da hodočasnici podižu mjesta ili izrađuju slike mjesta koja su pohodili u Jeruzalemu, omogućujući time obnavljanje onoga iskustva koje su proživjeli na hodočašću. Dio toga iskustva jest sami hod od jednoga svetog mjesta do drugoga. Onima koji nisu mogli otići na hodočašće ova je pobožna vježba omogućavala da u svome gradu prožive iskustvo hodočašća te da na taj način i sami ‘prođu’ putem kojim je Krist prošao, slijedeći njegove stope. Prve tragove takve želje i pokušaja nalazimo u samostanu sv. Stjepana u Bologni gdje biskup sv. Petronije tijekom 5. stoljeća gradi skupinu od nekoliko povezanih kapela koje predstavljaju najvažnija jeruzalemska svetišta. Tako i samostan u to vrijeme postaje poznat pod nazivom Hierusalem.