Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Pomirenje s Bogom i zajedništvo Crkve

 
Pax cum Deo, pax cum Ecclesia
 
 
 
Zlatko Vlahek
 
U  teološkome promišljanju nad obnovljenom praksom sakramenta pokore nakon Drugog vatikanskog sabora teolog Karl Rahner progovorio je o pet zaboravljenih istina koje se osvjetljuju u svjetlu tradicije sakramentalnoga pomirenja u odnosu na: eklezijalnu dimenziju grijeha, izvorno značenje „sakramentalnog pečata“, na samu materiju sakramenta, na molitvu Crkve te na eklezijalnu dimenziju pomirenja (Verità dimenticate intorno al sacramento della penitenza, Roma 1964.) Upravo zadnju dimenziju o kojoj govori Rahner, eklezijalno pomirenje, želimo produbiti u ovome ogledu, polazeći od spasenjsko-trinitarnih vidika pomirenja, eklezijalnoga zajedništva te središnjosti Božje riječi u slavlju pokore. 
 
       Ponirući u dubine liturgijske obnove ovoga sakramenta, prema nalogu Drugoga vatikanskoga koncila: »Neka se prerade obredi i obrasci pokore da jasnije izražavaju narav i učinak sakramenta« (konstitucija Sacrosanctum concilium, 72), Crkva je nakon Koncila preoblikovala Ordo paenitentiae, utemeljen na obnovljenoj slici Naroda Božjega (usp. Lumen gentium, 11) u tri oblika slavlja: Red pomirenja pojedinih pokornika; Red pomirenja više pokornika s pojedinačnom ispovijedi i odrješenjem te Red pomirenja više pokornika s općom ispovijedi i skupnim odrješenjem. U svim oblicima slavlja pokore ili pomirenja, izražen je novi teološki pogled na zajednicu od koje se grijehom »otpada« i kojoj se po pomirenju »vraća« u blizinu Božje milosti. 
 
 
Spasenjsko-trinitarna dimenzija sakramenta pokore
Red pokore u prvome poglavlju Prethodnih napomena iznosi na svjetlo biblijsko-teološko bogatstvo slavlja sakramenta pokore, u kojem kulminira biblijska slika Božjega milosrđa prema svijetu u spasonosnoj žrtvi Krista na križu, na kojem je sve pomireno na zemlji i na nebu (2Kor 5, 18). Spasonosni poziv Spasitelja svijeta »Obratite se i vjerujte evanđelju!« (Mk 1, 15), nastavak je starozavjetnih poziva proroka na obraćenja i činjenja pokore. Upravo u vazmenom otajstvu križa i uskrsnuća Isusa Krista, vlast otpuštanja i zadržavanja grijeha predana je apostolima na dan Pedesetnice po primanju krštenja: »Obratite se… i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi« (Dj 2, 38). Sami pristup otajstvu Krista po sakramentu krštenja postaje tako trajan poziv svim vjernicima na odvraćanje od grijeha, te na slavlje pokore u kojoj se očituje Kristova pobjeda nad grijehom. Sveti Ambrozije je rekao: »Crkva ima i vodu i suze – vodu krštenja, suze pokore« (Epistulae 41,12: PL 16, 1116.), suze u kojima se na trajan spomen izlijeva milosrđe Božje nad vjernicima koji su nakon kupelji krštenja pali u grijeh te se obnavljaju u Božjoj milosti i pomirenju s Bogom. Obnavljanje Božje milosti u duši vjernika doziva u sjećanje mnogobrojne Isusove riječi koje pozivaju na obraćenje i promjenu života (usp. Mk 1, 2-5). Krist se predstavlja kao onaj koji ima vlast (exousia) praštati grijehe (usp. Mk 2, 1-12; Lk 19, 1-10) te kako nije došao zvati pravednike nego grješnike (Mk 2, 17). Upravo evanđeoski odlomak o milosrdnome Ocu (Lk 15, 11-32) izražava obnovu života u Bogu, a što Red pokore (br. 6d) sažima sljedećim riječima: »po sakramentu pokore Otac prima sina povratnika. Krist uzimlje u naručje svoju izgubljenu ovcu i vraća je u ovčinjak. A Duh Sveti nanovo posvećuje svoj hram ili se potpunije u njemu nastanjuje. To se napokon očituje u obnovljenom odnosno revnijem sudjelovanju kod stola Gospodnjega, gdje se sinu koji se vratio izdaleka priređuje veliko veselje na gozbi Crkve Božje.«
 
       Na osobitiji način se eklezijalna dimenzija pokore ističe u riječima svećenikova odrješenja: »Bog, Otac milosrđa, koji je smrću i uskrsnućem svojega Sina pomirio sa sobom svijet i izlio Duha Svetoga za otpuštenje grijeha, neka ti po službi Crkve udijeli oproštenje i mir.« U duši vjernika koji priznaje grijehe i moli oproštenje, po samim riječima odrješenja obnavlja se unutarnje stanje izmirenja sa Ocem, dok se istovremeno vraća u »mistično tijelo, kojemu je glava sam Krist« (1Kor 12, 12-31). 
 
       Pneumatološka dimenzija slavlja sakramenta pokore i pomirenja ističe prethodno djelovanje Duha Svetoga u ovome sakramentu, u kojem je vjernik »potaknut« Duhom Svetim: »Kristov učenik koji, nakon grijeha, potaknut Duhom Svetim, pristupa sakramentu pokore, treba da se prije svega svim srcem obrati Bogu. To nutarnje obraćenje srca obuhvaća kajanje za grijeh i odluku za novi život, a izražava se ispovijeđu pred Crkvom te dužnom zadovoljštinom i poboljšanjem života. A Bog daje oproštenje grijeha po Crkvi, koja djeluje po svećeničkoj službi« (Red pokore, 6). U darovnoj molitvi subote sedmoga vazmenog tjedna ističe se Duh Sveti kao onaj koji donosi opraštanje svih grijeha: »Gospodine, nek nam od tebe dođe Duh Sveti, onaj koji je oproštenje svih grijeha, i nek nam pripravi srce za tvoja otajstva.« Djelovanje Duha Svetoga u sakramentu pokore, osim u samoj želji za izmirenjem s Bogom, očituje se također u činu kajanja za grijehe, kao i odlukom za novi život, što ističu same riječi odrješenja: »Bog, Otac milosrđa, koji je smrću i uskrsnućem svojega Sina pomirio sa sobom svijet i izlio Duha Svetoga za otpuštenje grijeha…«. Na taj način vjernik biva ponovno posvećen u teološkom shvaćanju tijela kao hrama Duha Svetoga u kojem se nastanjuje i prebiva.