Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Povečerje

Molitva zahvalnosti i predanja 
 
 
 
Ante Crnčević
 
Liturgija časova, ritmizirajući molitvom tijek dana od čovjekova ustanka do počinka, zasebnim je molitvenim činom oblikovala trenutak u kojem se čovjek ‘rastaje’ od dana i od svoga djelovanja i kada se u počinku izručuje Božjoj brizi. Još i prije negoli je oblikovana kršćanska liturgija časova, polazak na počinak doživljavan je kao povlašteno vrijeme susreta s Bogom.
 
 
     Trenutak u kojemu čovjeka napuštaju tjelesne snage i kada ga obuzima san, oduvijek je prepoznavan ‘kriznim’ trenutkom, pa se čovjek u njemu povjerava božanskoj snazi. San je stanje u kojemu čovjek živi ne vladajući sobom, ne kontrolira svoju svijest i svoje snage. Premda doživljava san kao neophodan način odmora, znade da se san ne može jednoznačno pojmiti kao počivanje tijela i duha. Za vrijeme sna aktiviraju se, naime, razni somatski i psihički procesi te su u pojedinim razdobljima sna neke stanice aktivne u znatno većoj mjeri (čak do deset puta većoj) nego kad je čovjek budan. To ga potiče na misao o Onome u čijoj je ruci svaki život. On se brine za nas. On nam daje htjeti i djelovati. On nas odmara i odmorom krijepi da bismo mogli i dalje živjeti dar života. Čovjek osjeća da, prepuštajući se snu, stupa u granično ‘područje’, svijesti i nesvjesnoga, života i smrti. Stoga je u grčkoj mitologiji Hypnos, bog sna, s bratom blizancem Thanatosom, bogom smrti, sin Erebosa i Nyx, božanstava tame i noći. Noć, tama, san i smrt semantički su dodirne stvarnosti. Jedna upućuje na drugu, oslikava ju i simbolizira.
 
     U biblijskoj tradiciji, uz sva naravna značenja sna, gdje nije isključena ni misao o strahu i smrti, san je povlašteno mjesto Božje objave i božanskih viđenja. Čovjek je jedino u snu mogao vidjeti Boga – i ostati na životu. Jakov (Post 28,10-22), Josip (Post 37, 5-11) i Samuel (1Sam 3, 11-12) svjedoci su sna kao mjesta susreta s Bogom i mjesta spoznaje Božjih nauma. Aronu i Mirjami Bog objavljuje: »Saslušajte riječi moje: ‘Nađe li se među vama prorok, u viđenju njemu ja se javljam, u snu njemu progovaram.« (Br 12, 6). U Novome zavjetu san je ponovno mjesto objave, štoviše, mjesto objave dara vidljivosti Boga. Josip, zaručnik Blažene Djevice Marije, u snu spoznaje što mu je činiti: prihvatiti Mariju i dijete Isusa, napustiti Nazaret i otići u Egipat, vratiti se u domovinu. 
 
     Smrt je u kršćanskome viđenju prisličena snu. Za Lazara koji je bio umro, Isus kaže svojim učenicima: »Prijatelj naš Lazar spava, idem probuditi ga.« (Iv 11, 11). Stoga apostol Pavao o mrtvima govori kao onima »koji su usnuli« (koimethéntes, 1Sol 4, 13-17). U toj riječi, izvedenoj iz glagaola koimao (spavam), čitamo i korijen latinske riječi coemeterium ili cimiterium, koju se prevodi kao ‘groblje’, a na temelju koje su nastale i riječi u našim krajevnim govorima: cimitar, cimitorij, šamatorij, cintor, (u značenju ograđenoga groblja oko crkve), kao i riječi u drugim jezicima (tal. cimitero, fr. cimetière, šp. cementerio, eng. cemetery, slovački cintorín). No, povratak korijenu riječi podsjetit će nas da je mjesto ukopa počivalište, mjesto sna i mira (kako to izriče njemačka prevedenica Friedhof), mjesto gdje čovjek ispovijeda da sve nije umrlo i nestalo. 
Molitva na kraju dana, prije noćnoga počinka, omogućuje vjerniku da i san prihvati kao način bdjenja, izručujući se Gospodinu u čijoj su ruci vremena i vjekovi. Molitelj ne moli tek za »dobar san«, što je danas velika briga mnogih, nego za san u kojemu će ostati budan za Gospodinov dolazak, jer on dolazi »u noći«. Upravo se u tome čita prepoznatljivost kršćanske nade i spremnosti za Dan Gospodnji: »Ali vi, braćo, niste u tami, da bi vas Dan mogao zaskočiti kao kradljivac: ta svi ste vi sinovi svjetlosti i sinovi dana. Nismo doista od noći ni od tame. Onda i ne spavajmo kao ostali, nego bdijmo i trijezni budimo.« (1Sol 5, 4-6). 
 
     U molitvi prije počinka kršćanin sebe i sve svoje stavlja pred Gospodina. Stoga je liturgija Crkve oblikovala molitvu Povečerja, otkanu od zahvale, kajanja, pouzdanja i predanja. Korisno je razmotriti ustroj molitve Povečerja, kao i duhovnost koja izvire iz njegovih himana, psalama, čitanja, antifona i molitava.